Ako ste prema naslovu pomislili da će ovaj tekst biti suprotivu cigareta, grubo ste se prevarili. Ovaj je tekst posvećen onima koji gadno puše, koji su već popušili ili sigurno budu popušili.
Daklem ovako vam to bilo. Idemo Draga i ja Korzom i baš se guštamo kako ćemo sjesti u Kavanu Ri i lijepo na miru popiti svoje piće i ispušiti kutiju. Znaju nas tu i nije ni potrebno naručiti tek kimnuti glavom, dođu tek reda radi pitati.
Prvo nam je u naša četiri oka upalo da je ogromna kavana prazna, jedan jedini par sjedi za stolom u uglu. A vrijeme upravo za sjedenje, šest sati naveće. Konobarice umjesto za šankom sjede u kuhinji i odande viču: Pušenje na terasi!
Koju pizdu materinu sada izmišljaju? Imali su pola lokala za pušaće i kako nas sada tjeraju van na terasu a vani noć hladna. Jasno, terasa prazna, ogromna kavana prazna! Ne vjerujuči ušima i očima još smo malo inzistirali da sjednemo unutra uz cigaretu i piće a onda se ipak okrenusmo i odosmo svojim putem. Već na izlazu iz robne kuće zapalili smo svoje cigaretline i duboko udahnuli. Zadovoljno pušimo a ja znam tko će popušiti.
Nedavno je zatvorena i lijepa kavana Kont. Nije mi žao. Ostala je samo uspomena na neko davno doba kada smo u srednjoj školi svraćali na najbolje kolače i kavu, na ugodnu atmosferu. Ostala su i sječanja kada smo Draga i ja sa zadovoljstvom znali svratiti, bili smo redoviti gosti, isto od onih koji ne trebaju naručivati. Otjerali su goste od kojih su živjeli a onda su kukali kako zatvaraju jerbo nemaju prometa. Otjerali su ih zabranama.
Otjerali su i nadobudnom poslugom na koju sam se čak i mailom žalio a to vam bilo ovako: Došli Draga i ja i mislimo sjesti na terasi pod kestenima. Stolice naslonjene na stolove (prije par sati je kišilo a sada je već bilo krasno, stvoreno za sjedenje vani). Ja lijepo ispravim stolice i sjednemo. Nakon podužeg čekanja odem ja pitati konobara kada će se udostojiti doči a on meni: Pa neću ja radi vas dvoje trčati na terasu. Vidjeti će i drugi da vi sjedite na terasi pa će doči!!!!! Rekao sam mu da ću o njemu pisati na blogu, da ću se žaliti šefovima, no uzalud.
Pa gdje toga ima da se konobar plaši da će doči i drugi gosti kada vide da već netko sjedi na terasi? Da je pravi dao bi nam i popust. Kako nismo posluženi digli smo se i nikada se više nismo vratili.
Da dalje ne duljim. Mi ćemo i dalje pušiti a tko će popušiti uopće me nije briga. Nije mi ni žao. Očito i za pušenje treba iskustva. Koliko ono kažu da svaki dan ljudi ostaje bez posla?
Na blogu Drage možete pogledati Ovo me zabavlja a na mome blogu Plavozeleni animaciju Suza za more
Post je objavljen 11.01.2010. u 21:01 sati.