Ne sjećam se, ali kažu da je lijepo u plodnoj vodi, toplo i mekano, nešto poput plutanja na valovima, ljeti u sumrak.
Prepustiš se.
Valovima, mislim.
Ni slično čovjeku što u ribarskim čizmama gazi prljavu i zamućenu vodu što je prekrila cestu, te je koracima talasa da se mreška i napinje udarajući u zidove vrtova. Vuče čamac. Zatim ulazi i vesla. Nestaje negdje u vinogradima.
Iz ljudskog se pogleda može štošta pročitati. Zatvorim oči jer vidim nečiju majku, zgrčena iza prozorskog stakla promatra kako joj voda opkoljava vanjske zidove.Pomirenost sa sudbinom. Nemoć. Oči su joj upale u duplje. Izgledaju gladno i prazno. Poželim joj reći da sjedne i potapšati je po ramenu, no zovu me, muškarci s kamiona me zovu da pomognem nositi vreće s pjeskom.
Glasovi, tako su prodorni, ne znam zašto ljudi viču, glas ne može zaustaviti kišu. Nabijam vreće na vrata nečijih nepoznatih kuća, onih koje su još ostale nepoplavljene.
Ruke su mi ispucale od vode.
Lice tamno.
Vjetar ne mjenja smjer.
Kiša uporno ne želi prestati.
Nedavno sam pomislio kako je jedno od čovjekovih prokletstava vječno nezadovoljstvo. Uvijek postoji nešto što bi željeli drugačije, bolje.
Sad žele samo jedan običan dan. Ustajanje ujutro, kava i novine. Doručak, odlazak na posao. Povratak. Ručak. San.
Sve to obično doima se nestvarno.
Hladno mi je. Oko mene plaču djeca. Mora da je iz njihove perspektive strašno promatrati nemoć odraslih.
Post je objavljen 10.01.2010. u 16:31 sati.