Bojim se apsolutne sreće, o kojoj su mi pričali, u koju su sam do juče vjerovala tako slijepo, i nadala joj se tako naivno... Toliko se svoje sreće bojim da me strah prozboriti o njoj, da se ne bi rasplinula kao šareni vodeni balončić, i nestala... Strah me tolike radosti , ne znam se nositi s njenom snagom, i potiskujem je duboko u sebi, radi sebe. Navikla sam na bumerang, uvjek me je nekako čekao iza ugla, i u moju podsvijest ukorijenio ogroman strah od sreće, od one apsolutne sreće za koju vjerujem da ju imam , konačno .. Skrivam je duboko u sebi, od licemjernog života i njegovih zubi, koji svaki put ugrizu i daju do znanja da nitko, a kamoli ja nije zaslužio sreću, pogotovo onu sreću do bola,,, Bojim se, da je zaista tako. Da nemam pravo biti sretna , da nemam pravo vrisnuti pred svima da sam pronašla svoju sreću , svoj apsolutni mir i spokoj, da sam zaista sretna,,,a sigurna sam da je tako.
Bojim se sebe i svega oko mene, bojim se sutra koje će mi to uzeti, i sreće koja je prevrtljiva,,, Strah me ... a želim biti sretna...
Konačno, sada kada sam se i ja sreći dopala, ljubomorno je čuvam u sebi i svoju radost potiskujem od ljudi i od sebe...
Post je objavljen 10.01.2010. u 14:59 sati.