Marketing
Kako spasiti domovinu?
Kada nas potapa kriza prilično je važno držati glavu iznad vode. Zapravo, malo je toga što još možemo poduzeti. Prodaja obiteljskog srebra? Kojeg srebra? Telekomunikacije? Prodano! Nafta? Prodano! Turizam? Prodano! Banke? Prodano! Prehrambena industrija? Prodano! Mediji? Prodano! Farmaceutika? Prodano! Grupe vrhunskih hrvatskih makroekonomista već mjesecima razbija glavu pitanjem: što bismo još mogli prodati?
Ugledni hrvatski kralj Ladislav Napuljski je 1409. godine prodao Dalmaciju. Mlečanima. Poslovni poduhvat tadašnjeg najvišeg hrvatskog dužnosnika koji je ušao u povijesne udžbenike započeo je Ladislavovom ponudom Dalmacije po cijeni od 300 tisuća dukata (u današnjoj protuvrijednosti cca. 85 milijardi eura). Mlečani su mu odgovorili kako je Dalmacija opustošena ratom, da još dugo neće donositi profit te su ponudili 100 tisuća dukata (današnjih 28,3 milijardi eura), plaćeno u četiri obroka, od kojih bi prvi dospio na naplatu odmah, a ostali kroz naredne tri godine. Duboko svjestan kompleksnog vanjsko-političkog okruženja, deficita platne bilance, smanjenog BDP-a i potrebe euroatlantskih integracija, Ladislav je spustio cijenu na 200 tisuća, a kako nije dobio željeni odgovor inozemnih investitora, na 150 tisuća dukata. Koristeći globalnu recesiju Mlečani su pokušali sniziti cijenu na 60-tak tisuća, dukata, na što je im Ladislav odlučno poručio da on voli svoju domovinu i da ne želi trgovati teritorijem nauštrb nacionalnog interesa pa su mu Mlečani pritisnuti njegovim argumentima konačno isplatili 100 tisuća dukata i postali vlasnici Dalmacije.
Budući da je danas Dalmacija razvijenija nego što je bila početkom 15. stoljeća, da ima više stanovnika nego tada te da su cijene nekretnina bez obzira na trenutačni pad, u skokovitom usponu tijekom posljednja dva stoljeća, za Dalmaciju bi se mogao izvući puno veći iznos. Da ne spominjemo 1.244. otoka, od toga 47 nastanjenih, čisto more, netaknutu prirodu, srdačan i gostoljubiv narod, masline, sunce… Uz to, za razliku od vremena Ladislava Napuljskog, danas bi zbog globaliziranog tržišta vjerojatno bio veći broj zainteresiranih kupaca što bi, logikom ponude-potražnje, povoljno utjecalo na cijenu.
Svojedobni apel grupe intelektualaca za prodaju Brijuna (oni ionako nikad nisu pripadali narodu) kako bi se vratili državni dugovi, naišao je na opću osudu neupućene javnosti koja je branila ''teritorijalni integritet'' otočja kojem tijekom posljednjeg stoljeća nije mogao ni prismrditi običan čovjek.
Gledajući interese domicilnog stanovništva Dalmacije, ova bi prodaja, pod pretpostavkom da im se to priopći, djelovala blagotvorno. S jedne strane, ne bi se dogodilo ništa što bi bitno utjecalo na njih: sunce bi i dalje izlazilo, ribe bi i dalje bilo sve manje, HTV bi i dalje emitirala svoje regionalni program, a oni bi do mile volje mogli pjevati klapske popijevke i naganjati strane turistkinje. S druge strane, Dalmatinci bi se nakon ovakve financijske transakcije automatski našli u Europskoj uniji, dobili bi konvertibilnu valutu, povećala bi im se razina socijalne zaštite, radnih prava, nosili bi samo Benetton i najfinije talijanske mokasine, i, što je najvažnije - dobili bi trajektnih linija koliko im srce ište. No zato bi ostatak Hrvatske mogao ne samo otplatiti sve dugove, i državne i privatne, već pri tome još i fenomenalno gospodarski prosperirao (trošenje nam ide jako dobro). Kroz godinu, dvije, našli bi se u Europskoj uniji gdje granice više nisu bitne pa bismo se do mile volje, ako bi nam do toga stalo, mogli ponovno ujedinjavati s Dalmacijom. Uostalom, ni prodaja Ladislava Napuljskog nije proizvela apsolutno nikakve dugoročne štetne posljedice: Dalmacija je i nakon njegove povijesne transakcije opet pripala Hrvatskoj, a genijalni je državnik pri tome odlično zaradio.
Post je objavljen 09.01.2010. u 22:14 sati.