Aha.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da izazovem ovolike polemike svojim prethodnim postom. No, reče netko da se u blogosferi pišu samo loše stvari.
Pa, u neku ruku ima i pravo, ali zar to nije odgoj od strane naših medija?
Pogledaš li malo - ispada da se u državi,osim prigodničarski (recimo,oko Božića) nikada ne događa ništa dobroga. Uključiš li TV, ista stvar, pa čak i dok teta zabrinute face priča o broju mrtvih u nesreći u Bombaju, ispod njene slike se rola još bezbroj ružnih vijesti. Da ne prifali.
I sad se malo osjećam posramljeno.
Poneki su krivo shvatili, što nije ni čudno jer me ne poznaju, a i to je odlika današnjice i posljedica današnjeg života.Svi smo površni i brzopotezni, na žalost i skloni uzimanju prava na momentalno prosuđivanje i osuđivanje.
No, dobro.
Pa, eto.
Što se tiče svećenika, njih gledam kao i druge ljude, dakle prvenstveno kao ljude. Časne sestre isto tako. Imala sam kao dijete jednu takvu baba-rogu od časne, da je to bilo strašno. Ali su zato druge dvije bile predivne i ne sudim po njima čitavo sestrinstvo.
Danas, u mom mjestu,poznajem ženu, časnu sestru, koja je predivna osoba. Samo toliko - predivna osoba. Oštroga stava, dosljedna, stroga, ali prava. I spremna na pomoć - uvijek. S naglaskom na "uvijek".
Sjedne s nama svakodnevno,popije kavu.
Nitko joj nikad nije odbio pomoć oko čišćenja crkve ili bilo čega drugoga.
Ali,kako su nekako muškarci u cijelom ovom našem jadnom svijetu ( ne znam po kojoj i čijoj logici) ipak važniji i istureniji, tako i u svijetu svećenika uvijek nekako oni isplivaju na površinu.
Ha! Kao i u politici.
Dakle, bilo je to u travnju prošle godine.
Krstitke moje unučice, u Bolu na Braču.
Roditelji vjenčani civilno, čekaju sakupiti nekakvu lovicu pa da obave vjenčanje u crkvi kako spada.
No, dijete se krstilo.
Svećenik, fratar, star čovjek, svojih prije osamdeset nego manje godina, visok, elegantan, uspravan kao svijeća, blagih plavih očiju, mirnih pokreta, a svaka riječ proizašla iz njegovih usta toliko je puna topline i nehinjene brige za čovjeka, da je to osvježenje za duh i za tijelo u ovakovim vremenima.
Vidjevši da je beba nemirna nakon cijele mise i predstojećeg sakramenta, sam je rekao da će sve to malo skratiti da se ne bi dijete gnjavilo. Pozvali smo ga na ručak, htjeli da bude s nama, jer je očito osoba koja ima što za reći i savjetovati, no on se povukao, zahvalio i otišao kući.
Nedavna misa u Jadranovu.
Malo mjesto između Kraljevice i Crikvenice. Crkva još manja,puna ljudi. Nedjeljna misa, usput i zadušnica, radi čega smo i bili tamo.
Svećenik,porijeklom Argentinac ili tu negdje, simpatičan do neba radi svog izgovora koji odaje njegove korijene,malen, vrckav, temperamentan kao i svi njegovi. Osmjeh, riječ koja uljeva povjerenje, pričanje na način da polazi od sebe i svojih iskustava, savjetuje a ne naređuje. I kaže: "Ej...samo malo razmislite...".
Pjesme koje su se pjevale za vrijeme mise bile su totalno atipične - kažem atipične za naš kraj, jer tu još uvijek teško u crkvu ulazi nešto novije od standardnih crkvenih pjesama - a toliko ukomponirane u cijeli taj doživljaj, da čovjek ne može izaći poslije mise van, a da mu srce nije puno.
E, to je po meni cilj mise.
Puno srce i utjeha.
Jer - možeš se ti moliti koliko hoćeš, ali dođu trenuci kad ti je potreban netko drugi da te malo utješi, razveseli i da ti snage za korak dalje.
Zato, i samo zato razočarana sam postupcima i riječima nekih ljudi koji rade taj posao, ali ne baš na način koji bi odgovarao današnjem vremenu.
Na koncu, bez obzira na to da li poslije života ima život, još i za ovoga života i te kako plaćamo na ovaj ili onaj način sve dobro i loše što učinimo.
Ponekad smo svjesni toga da je to kazna ili nadoknada za učinjeno, ali mahom ne.
Podvodimo to pod slučajnost, sreću ili nesreću.
A slučajnosti nema.
Svoja djela plaćamo ili nam se plate.
I ne mislim pljuvati po nikome, jer na to nemam pravo.
Nitko nije savršen.
Pa ga prihvatimo takvoga kakav je,ili se jednostavno okrenemo od njega.
Ali pljuvanje - ne.
Usput, dodatak na prethodni post.
Nitko nije obavjestio ljude kada će i gdje biti blagoslov kuća.
Kako ipak imam nekakvog morala, i kako se držim pravila- radi sebe, ne radi institucije - da sam znala da će se netko pojaviti, bila bih spremna.
Pa bih čovjeka dočekala kavom, kolačima, sokom, čajem, što već.
Pa da popričamo, sjednemo barem pet minuta.
Ovako mi je ostao gorak okus u ustima, čak se osjećam prevareno.
Ali to je već moj problem.
Post je objavljen 09.01.2010. u 07:45 sati.