bojimo se sitnih poraza
i malih gubitaka, a
sve nas čeka trenutak
kada ćemo izgubiti sve,
jer
smrt je upravo takva:
uzima baš sve,
ništa ne ostaje
zašto smo onda
tako jadni
da nas živciraju
ti mali gubici i
ti sitni porazi
nije mi to jasno
što nas čini takvima?
zašto se ne možemo
uzdignuti iznad toga?
možda odgovor leži u
našoj nesposobnosti
da budemo sami, jer
kada je čovjek sam,
onda je ono što je
a kada je dio mase,
postaje čudovište
koje postaje žrtva
svojih strahova
Post je objavljen 08.01.2010. u 23:13 sati.