Ostala sam stajati kao da sam vidjela duha. On se otkrenuo i otišao. Totalno sam se uplašila. Što piše na tom papiru? Pokušavala sam ne paničariti, ali nije mi išlo. Htjela sam provaliti vrata jer jednostavno nisam mogla stisnuti kvaku. Ušla sam unutra, i baš meni za inat, već je netko bio unutra. Nemam privatnosti čak ni u vlastitom uredu.
-Oh. Dobar dan gospođo!- uzviknula sam kad sam u uredu vidjela onu babu.
-I tebi. Samo da ti kažem da je tvoj rok završio i moji izvori kažu da si pravilnik posvuda nosila sa sobom. To mi se sviđa. Dakle, sad ćemo te pustiti na miru, ali ne zaboravi... Ja mogu kad god hoću doći i ponovno te baciti na probni rok. Pridržavaj se pravila.-, podigla je prst u zrak.
-Hoću.-, kimnula sam glavom. Pozdravila me i izašla. Sad sam napokon sama, mogu pogledati što piše na papiru. Baš sam posegnula rukom u džep kad su se vrata otvorila.
-Zara!- viknula je Dunja s vrata.
-Ha?- zbunjeno sam odgovorila.
-Morat ćemo ići u odvjetničku komoru. Ponovno sranja sa stalkericama.-, rekla mi je i napustila ured. Sjajno. Okrenula sam očima, spremila papir do kraja u džep i krenula u podzemnu garažu gdje sam parkirala auto. Ovaj sam put imala užasno loš predosjećaj. Polako sam se kretala mračnom garažom dok su moje potpetice proizvodile hladan i neugodan zvuk. Onda sam začula zvuk iza sebe. Okrenula sam se. Nije bilo nikoga. Kad sam se okrenula natrag vidjela sam velikog čovjeka s glavom prekrivenom crnom kapom te izrezima na očima i ustima. Zgrabio me. Počela sam se opirati i vrištati. Stavio mi je neku krpu na usta. Bila je natopljena nečime.
-Još jednom pisni i bit će sranja.-, rekao je tiho. Udarila sam ga rukom u trbuh i kada me pustio još jednom nagazila na nogu i udarila u međunožje. Počela sam trčati do auta. Bila sam potpuno dezorijentirana, ali dovoljno svjesna da izvadim mobitel i četiri puta pritisnem gumb za pojačavanje kojim sam poslala SOS poruku. Onda sam se sjetila da moje SOS poruke još uvijek prima Tai. Nadala sam se da ona to neće shvatiti kao šalu i da će nazvati Toma, Billa, bilo koga. Prostor se oko mene počeo okretati. Onda sam ispred sebe vidjela još jednog sličnog čovjeka. Pa još jednog. Zgrabili su me. Počela sam vrištati. Jedan me udario u trbuh tako jako da mi je krv počela curiti na usta. Čula sam njihov zloban osmijeh. Oči su mi se zatvarale. Krpa je bila natopljena nekakvom toksičkom tvari koja me omamljivala. Jedan od njih mi se približio i udario šakom u lice. Onesvjestila sam se.
***
Užasna bol u trbuhu me probadala. Nisam osjećala noge. Progledala sam. Nalazila sam se u nekoj rupi. Iznad mene je bila rupa u podu neke kuće. Dovoljno je velika da su me mogli baciti unutra kroz nju. Ležala sam na čistoj zemlji. Pokušala sam se ustati, ali nisam mogla. Lijeva noga mi je slomljena. Sad neću moći pobjeći. Vrisnula sam.
-Probudila se...-, tiho je rekao jedan od njih i približio se rupi. Ponovno sam vrisnula.
-Šta je, koji ti je kurac?- zaderao se na mene.
-Koji je vama kurac, gospodine! Zašto ste me doveli ovdje? I zašto ste mi strgali nogu? ZAŠTO?- derala sam se i plakala.
-Pitaj svog dečka.-, pljunuo je na mene. Kako to misli? Što se događa? Nikad nisam stigla pročitati što piše na papiru. Možda je bila neka poruka. Počela sam kopati po džepovima sakoa.
-Ovo tražiš?- podrugljivo je rekao i izvadio papir iz džepa. Pogledala sam ga zbunjeno. Kleknula sam na koljeno desne noge kako bih malo provirila van. Nije bilo tako duboko kako mi se činilo. Bacio je papir u vatru kamina. Nešto me stislo u grlu. Umrijet ću ovdje. Nasmijao se pogrdno. Zubi su mu bili puni karijesa i između prednjih je bio velik razmak. Onda sam čula kako je netko ušao u kuću. Ovaj se vratio za stol. U sobu je ušetao čovjek kojeg sam poznavala. Radio je samnom u uredu. Sjeo je za stol i pogledao me. U očima sam mu očitala sram. Pogledala sam ga prijezirno. Nisam mogla vjerovati da je mojoj otmici pomogao netko tko je zapravo moj poznanik, moj kolega. Sada sam sigurna da sam oteta. Počeli su raspravljati o novcu koji će dati tom mom "kolegi" za davanje informacija.
-Nismo se tako dogovorili!- počeo se derati.
-Ovo je narkomafija, što si očekivao?- nasmijao se onaj debeli.
-Ali...-, počeo je ovaj.
-1000 eura. Uzmi...ili ostavi.-, raširio je ruke. Sve sam gledala iz svoje rupe. Nisam mogla vjerovati.Narkomafija? U što se to Tom uvalio? Oči su mi se napunile suzama.
-TI SMEĆE JEDNO!- viknula sam odjednom. Obojica su me pogledali.
-ONI SU TI VJEROVALI! ONI SU TI VJEROVALI!- počela sam vikati i plakati. -Oni su ti vjerovali. Vjerovali su ti.-, stišavala sam se.
-Ispričaj me na trenutak.-, rekao je debeli, prišao mi i stisnuo za slomljenu nogu. Jako me stisnuo. Počela sam vrištati od bola. "Kolega" je stavio ruku na usta od užasa.
-Hoćeš još vikati?- pogledao me.
-HOĆU! VIKAT ĆU!- rekla sam i počela vrištati. Ponovno me stisnuo, no ovaj put jače. Prelomio mi je nogu na još jednom mjestu. Vrisnula sam od užasa, straha i bola. Ovaj se ustao od stola i otišao u kut gdje je povratio.
-Još?- pogledao me ponovno.
-Zašto mi to radite? Što sam vam ja napravila?- pogledala sam ga očima punih suza. Počele su teći niz moje prljavo lice. Prljavo od zemlje i blata. Odjeća mi je bila umrljana na svakom mogućem mjestu.
-Sad mi te stvarno dosta, KUJO!- viknuo je i zgrabio me za glavu te udario njome o pod. Počela sam krvariti. Onesvjestila sam se.
-Eto... Gdje smo ono stali?- začula sam njegov glas dok je prilazio stolu. Sada sam u još goroj situaciji. Krvarim.
Post je objavljen 08.01.2010. u 21:08 sati.