"Peter", rekoh, "zbilja sam imao sreće što sam te pronašao. Uspio si mi sve objasniti tako jednostavno da sada posve sigurno znam kako sam na pravom putu, no - što je s drugima koji misle kako je kraj prvoga žara ujedno i kraj njihova molitvenog života? Kako im pomoći kada je tako malo onih koji mistični put razumiju poput tebe?"
"No, valja mi priznati", reče Peter, "u svojim godinama samoće nisam uspio naći nikoga tko bi mi pomogao. Da nije bilo svetog Ivana od Križa, mislim da bih odavno bio napustio molitvu. Nisam znao što mi se događa sve dok nisam pročitao znakove koje sveti Ivan opisuje u svojoj Tamnoj noći - to me uvjerilo da sam ipak na pravome putu.
Tako je važno imati jasne smjernice, jer svatko može doživjeti suhoću i pustoš u molitvi ili trpjeti od rastresenosti, ali to samo po sebi još uvijek ne znači da je ušao u tamnu noć. Krivo tumačenje moglo bi ga odvratiti, potičući ga da ustraje u načinu molitve koji mu više ne odgovara!"
"Gdje se mogu pronaći ti klasični znakovi?" upitah.
"Na dva mjesta", odgovori Peter. "U Tamnoj noći duše u devetom poglavlju prve knjige, i u Usponu na goru Karmel u trinaestom poglavlju druge knjige."
"Zanimljivo. Nisam to znao", rekoh, "a upravo sam neku večer prije počinka čitao Tamnu noć. U čemu se točno sastoje ti znakovi?"
"No", reče Peter, "i sam to možeš pročitati. On navodi tri, eventualno četiri znaka, ali pritom pretpostavlja i neke druge, a ima ih još, što možeš pronaći u djelima drugih mistika. Većinu sam ih već spomenuo, pa ću biti kratak. Ukupno ih je kakvih desetak.
Prvi znak koji valja potražiti jest taj da je osoba već prošla prvi žar, kao što je to slučaj s tobom, kada meditacija koja vodi k onome što ja nazivam stečenom kontemplacijom postaje razmjerno laka. Potom, nakon neke vrste kratkotrajnog emocionalnog vrhunca, sve se odjednom prometne u svoju suprotnost, nestaje sav žar i ne vraća se unatoč naporima uloženima u njegovo oživljavanje. To se može dogoditi u osobnoj molitvi, kao i u oblicima zajedničke molitve, poput onih karizmatskoga pokreta. Međutim, usput bih samo htio spomenuti kako ljudi koji ne mole svakodnevno i dosljedno neće iz prvoga žara prijeći u mistični put, neovisno o tome mole li uglavnom osobno ili pak kao članovi molitvene skupine. Duhovni diletanti i šeprtlje mogu se cijeli život poigravati osjećajima, zlorabeći ih te se njima služeći kako im odgovara, kako su raspoloženi. Oni neće stići dalje od prvih emocionalnih uzvisina.
Brojni nesretnici koji upadaju u različite vjerske sljedbe doživljavaju da se njihovi osjećaji nesmiljeno iskorištavaju uz pomoć propisanih duhovnih 'grijača', održavanih kako bi pojedinci neprestano bili 'gore' a time i čvrsto u rukama svojih izrabljivača. Razumije se da ti ljudi ne napreduju u vjerodostojnome duhovnom putovanju, jer se na njemu uopće ni ne nalaze. Možda tako misle i osjećaju, ali se - nažalost - nalaze u rukama ljudi skrivenih namjera, koje imaju vrlo malo zajedničkoga s Bogom i njegovim Kraljevstvom, ali su zato u službi njihovih pojedinačnih "kraljevstava". No, udaljio sam se od teme.
Drugi je znak - spominje ga sveti Ivan - da, unatoč nemiru, suhoći i pustoši, svejedno postoji duboka čežnja za Bogom, koja raste ako oni koji su na putu ustraju. Ona se izražava u potrebi za samoćom koja ih nesmiljeno tjera da se odvajaju od drugih i upuste u kontemplativnu molitvu za kojom nadasve žude iako ju ne uspijevaju ostvariti.
Treći je znak ovaj: unatoč čežnji koja ih neprestano navodi na molitvu, gotovo im je potpuno nemoguće usredotočiti se onako kako su to uspijevali prije. Razlog je pritom posve jednostavan. Kako srce, odnosno volja, više ne vladaju umom, sjećanjem i maštom, suštinski potrebnima za meditaciju, ona sada zbog toga postaje nemoguća.
Četvrti znak: budući da im nutarnje sjetilne sposobnosti ne djeluju kao prije, ne mogu si predočiti Isusa, koji je bio središtem njihove adolescentske molitve, te je stoga njihova čežnja usmjerena jedino i isključivo prema Bogu. Stoga je on jedini koji postupno postaje predmetom njihovih najdubljih želja i čežnji, iako se čini kako ih je iskustvo njegove prisutnosti potpuno napustilo.
Peti je znak u tome što ih pomanjkanje sabranosti koje ih pogađa u molitvi počinje pogađati i izvan nje. Vuku se uokolo poput izgubljenih duša, ne znajući kamo bi pošli, gdje bi potražili ljubav koju su izgubili. Poput svih koji su zaljubljeni u ljubav samu, postaju odsutni, neodređeni, zaneseni i zaboravljivi. Sitna zadovoljstva, razbibrige, interesi, hobiji, kao i posao kojim se bave, ostavljaju ih posve hladnima. Teško im se usredotočiti na išta drugo doli na tu neobičnu žudnju za Bogom. Paradoks leži u tome što ih više ne zanimaju ni sakramenti, ni liturgija, ni čitanje Svetoga pisma, što im je prije toliko značilo, kao ni pobožnosti ili pak pobožne pjesme koje su im nekoć bile od pomoći. Stoga ne čudi što počinju dvojiti ima li taj neobični novi svijet u kojem su se našli ikakve veze s Bogom.
Šesti je znak u tome što se čini da trpe od moralnoga nazadovanja koje ne uspijevaju zauzdati. Čini se kako im biva sve gore i gore. No zapravo, duhovni žar što su ga prije posjedovali više ne krijepi njihovo moralno ponašanje pa se čini da nazaduju, nesposobni išta poduzeti u svezi s time. Ali okolnosti ipak nisu toliko ozbiljne kao što se čini. Samo im je dražesna maglica prvoga žara bila skrila od pogleda ono što je zapravo uvijek vrebalo ispod površine.
Sedmi je znak što se čini kako određene napasti redovito dominiraju na početku noći sjetila. Napast posvemašnjega napuštanja molitve na trenutke postaje gotovo neodoljiva, jer izgleda kao da se ne miču s mjesta. Čini se kako je sve jedan veliki gubitak vremena, kako se iz dana u dan ništa ne događa, u trenutcima koji nekoć bijahu puni predivnih osjećaja i žara. Velika se većina obično predaje te u svome molitvenu životu prestanu rasti. Budući da se ne mogu vratiti adolescentskoj molitvi, mogu se vratiti jedino onoj dječjoj, ako uopće i mole. Međutim, ako ustraju, napasti se samo povećavaju pa ih činjenica kako zadovoljstvu ondje gdje su nekoć nalazili više nema ni traga, navodi da ga potraže negdje drugdje. Stoga ih opsjedaju sjetilne i spolne napasti, kako unutar molitve, tako i izvan nje: redovito pred njima popuštaju, zbog čega im je još teže povjerovati da se nalaze na bilo kakvu duhovnom putovanju.
Ove napasti, kao i druge o kojima će biti riječi poslije, postaju sve gore kako noć sjetila ustupa mjesto noći duha. Nije stoga ni čudno da je osmi znak depresija. Ne kronična ni akutna depresija - to slijedi kasnije! - nego ona obična. Tko se ne bi deprimirao kada se čini da više ne možeš moliti, dok te Sveto pismo, koje ti je nekoć toliko značilo, više ne pokreće, a moralno ti je ponašanje iz dana u dan sve gore. Što je najstrašnije, čini se da su i drugi to počeli primjećivati pa gledaju kako dojučerašnji radosni i nasmiješeni 'budući svetac' svoju ustrajnost u molitvi pretvara u pravu smijuriju, ustrajavajući tek u razdražljivu i mrzovoljnu ponašanju koje kao da niječe istinsko duhovno putovanje. Još je i gore to što se čini da svemu tome nema lijeka.
Deveti je znak što sve gore navedene negativne značajke - ako osoba, što god bilo, ustraje u molitvi - postaju gore, barem na neko vrijeme! Stoga ne čudi kako je konačni znak taj što su naposljetku potpuno uvjereni da su na pogrešnom putu. Ako imaju sreće i pronađu duhovnika koji će ih istinski razumjeti, dobar će dio vremena provesti uvjeravajući ga kako uistinu jesu na pogrešnom putu.
Ako navedene znakove nije moguće istodobno potvrditi, to je siguran znak da poteškoće koje su se pojavile u molitvi ne znače da je osoba stigla na prag tamne noći. Ako je unatoč svemu što sam rekao još uvijek nemoguće sa sigurnošću odrediti dijagnozu, osobu valja potaknuti da ustraje u onim oblicima molitve koje se obično preporučuje osobama koje su zaista ušle u tamnu noć, ako su prethodno isprobale sve ostale oblike molitve, te je to završilo neuspjehom."
"Puno ti hvala, Peter", rekoh. "Ako sam ikada sumnjao u tebe, sada to više nije tako. Ovi znakovi savršeno objašnjavaju nevolje u kojima se nalazim. Ujedno objašnjavaju i zašto mi je daleko teže moliti no ikada. (...)
David Torkington, "Mistik"
Post je objavljen 07.01.2010. u 18:00 sati.