Marketing
Ivo Sanader: fenomen desetljeća
Uz moj prekjučerašnji rani komentar o izbacivanju iz HDZ-.a Ive Sanadera, dajem nekoliko opaski.
(Naslov sam dao asocijacijom, jer upravo čitam knjigu Pere Simića "Tito - fenomen stoljeća". Knjiga je vrlo loša: površna, anegdotalna, autor frustriano obračunava sa vlastitom prošlošću, jer je u mladosti bio posve odan Titovom kultu. Zato nisam htio dati novac za nju, a tek sad sam je uspio dobiti u knjižnici. Sanader nije Tito, ali jest fenomen desetljeća, koje je na izmaku. Pa je tako nastao i ovaj moj mali pjesnički komentar, prigodni ošiku. 
)
Članak je prenesen na mrežnom sjedištu hrvatil.com, gdje se okupljaju ljudi s kojima se inače politički ne slažem, na korektan način uz navođenje izvora. Objavio sam ga, kao što obično činim sa svojim političkim komentarima, na kolaborativnom blogu pollitika.com, gdje ponekad bude kvalitetnih komentara i diskusija (ali, nažalost, ima i mnogo prepucavanja i egotripova, koji inače dominiraju na raznim forumima o politici).
Neki kažu: »Ma sve je to samo igrokaz, ne budite naivni!« Možemo dozvoliti mogućnost da se radi o dogovorenoj predstavi za javnost, iako mi to ne izgleda vjerojatno. Što bi međutim Ivo Sanader mogao dobiti time, što je izgubio mjesto počasnog predsjednika HDZ-a? Oni koji misle kako on faktički i dalje ima presudnu ulogu u hrvatskoj politici, pa se službenih pozicija može i odreći, morali bi objasniti koji je izvor takve moći. Mračne tajne, koje zna? Svakako toga ima, ali kvaka 23 takve moći jest da radi u oba smijera: znaš one tajne u kojima sudjeluješ - a to znači, da i drugi znaju tajne o tebi.
Obostrana ucjena tajnama? Možda je bila vrsta dogovora, da mu je rečeno: »definitvno se povuci, a mi ćemo te zaštititi od sudskog progona«.. Možda je tako: takvo suđenje bi moglo i mogle druge povući. Međutim, takva situacija je posljedica otvaranja niza afera posljednjih pola godine, a to svakako jest pozitivan pomak.
Neki i dalje frustrirano komentiraju kako se sa svim ovim ostavkama, istragama i hapšenima ipak ništa bitno nije promijenilo, da bi "svi oni" (i Kosor itd.) trebali u zatvor, jer ako i nisu osobno krali, znali su a šutjeli su. Pa, istina je: nikad neće svi biti kažnjeni za svoje grijehe. Ne ide to tako. Treba ti lopov da uhvatiš lopova. 
Neki se rugaju sadašnjem slavljenju Jadranke Kosor, tvrdeći da je ona i dalje tek tuđi sluga - konkretno, moćnika Europske unije koji inzistiraju da se sustav korupcije, nepotizma i klijentelizma sruši. Pa, ako je i tako, to su dobre promejen, zar ne? Neobično je ta neki, govoreći to, ipak osuđuju EU kao neke "strane imperijaliste" isl..
Neki smatraju da smo suviše opsjednuti osobom Ive Sanadaera. Osobno, uvijek razmišljam u kategorijama relacija, tendencija, institucija, navika, običaja, procedura - jednom riječju, sustava. (Čak i suviše: zato sam slab praktički političar, ali PMSM dobar analitičar.) On je obilježio ovo desetljeće svojim djelovanjem, a nakon njegove nenadane ostavke i onda ovog istupa ostalo je enigma, koja će nas i dalje zbunjivati. Međutim, bitne su ipak promjene nabolje u sustavu i mentalitetu, koliko god izgledale frustrirajuće nedovoljne, samo kozmetičke, ponekad i kao nazadak u nekim područjima.
Godine 1990. je promjenjen politički sustav, i to je bio napredak, usprkos svim manama novog režima, stranke na vlasti i karizmatskog vođe (a čišćenje svega "starog" provedeno PMSM i previše radikalno, npr. ostaviti radničke savjete kao instrument su-upravljanja bilo bi mudro). Godine 2000. također su provedene znatne sistemske promjene, nakon autoritarnog Tuđmanovog režima, iako PMSM (a i mnogih drugih,m koji su tada za oporbenu koaliciju glasovali) nedovoljne.
Također, bila je primjedba da je jadno, kako smo svojedobno slavili pobjedu Sanadera nad Ivićem Pašalićem, a sada Jadranke Kosor nad njim. No, povijesni se konteksti mijenjaju, i PMSM dobro je, što je tada Sanader bio nadvladao. (Jedan protuargument glasi da bi pobjeda Ivića Pašalića tada značila urušavanje HDZ-a, ,koji bi izgubio umjerene birače, koji čine većinu, pa bi na kraju promjena bila pozitivna. Možda, ali tko sa sigurnošću može predvidjeti sve posljedice? Više volim opreznu taktiku, čak i ako je strategija radikalna).
Cijeli je hrvatski "stalež političara", politokracija, kompromitiran. Ljudi imaju malo povjerenja, ali neće biti globalno srušen ili ukinut. Neće doći na vlast, u normalnom demokratskom procesu, netko tko dotad nije uopće bio povezan s vlašću, pa nije imao mogućnosti da se kompromitira. Koliko ljudi bi bilo spremno na slijedećim parlamentarnim izborima, koji su mogući za par mjeseci, dati glas nekoj stranci koja dosad nije sudjelovala u vlasti? Kao što su Demokratska stranka žena, Zelena lista, Akcija mladih, Ljevica Hrvatske? Koliko bi ih glasovalo recimo za listu kojoj sam ja na čelu, da bih postao saborski zastupnik? Čak i ako dodamo one, koje su nastale otcjepljenjem ili okupljanjem oko afirmiranih političara (npr. novi HSP Ruže Tomašić, zaboravih kako se zove, ili stranka na čijem osnivanju radi Dragutin Lesar)? Vrlo malo. Skoro sigurno: iduću vladu opet će sačinjavati ili HDZ, ili SDP s koalicijskim partnerima. (Osim ako se zaista nametne koalicija Bandić-Glavaš-Kerum, u kojoj međutim nikako ne vidim promjenu, nego baš suprutno: kontinuitet najgorih osobina političkog režima "Sanaderovog desetljeća".)
Druga mogućnost je stvaranje masovnog pokreta, koji će doći na vlast izvanrednim putem, oružanom borbom ili nakon masovnih demonstracija koje prisile vladu na povlačenje. Samo tada zaista mogu doći posve novi ljudi na vlast. Međutim, to ne smatram vjerovatnim.
Post je objavljen 06.01.2010. u 19:29 sati.