Čim sam spustio glavu na zemlju...
Počelo je.
Osluškivao sam.
I strepio.
Približava se.
Rekla mi je da ne dolazim.
Rekla mi je da je ne tražim.
Ali morao sam
Samo jedan susret.
Samo još jedan susret.
Ona ne mora odobriti.
To je tek slučajan susret.
Vječnost, čitava vječnost.
Neka požuri. Hajde.
Izdržat ću. Mogu. Izdržat ću.
Čvrsto sam stiskao šake.
Želja u meni, bjesnila je.
Najednom - veliki oblak prašine.
Oko mene debelo neprobojno sivilo.
Osjećao sam zrak, težak kao olovo.
A onda sam je ugledao.
Bačena preko njegova ramena.
Ruke svezane, oko gležnja težak lanac.
Mali prst na nozi, zgnječen, krvav.
Gledala je odsutno, nije me vidjela.
Klonuo sam na zemlju.
Rukama pokrio glavu.
Vrištao. Plakao.
Odjednom, bilo je suviše blizu
Nešto teško pritislo mi je leđa
U kasu, u galopu.
Kopita su zagušila moj posljednji krik.
Post je objavljen 06.01.2010. u 17:14 sati.