Pregled posta

Prvo i prvo, recite: Hvala draga Reneesme što moram čitati ovaj preglupi blog više nego što je potrebno (nabavit ću vam njen e-mail pa pišite svoje izraze negodovanja). Za sada nemam ništa za napisati osobno, jer se uglavnom ništa ne događa u mom blesavom životu, kao i obično. Zapravo, sada sam shvatila. Mi svoj zanimljiv dio života prepričavamo tako da svi imamo dojam da je trajalo ne pet minuta nego tri dana. And it sucks, totally. Ja sama trebam prestati to raditi.
Dalje, jednostavno MORAM prokomentirati zadnji post Mermaid syren. Nemoj misliti da ti kradem post ili štogod, samo želim malo duže prodiskutirati jer kad sam pročitala tvoj dobila sam snažni poriv da napišem cijelih deset prokletih stranica proklete doktorske dezertacije.



Zašto nama curama trebaju (porno) slike da bi se osjećale ženstvenima i privlačnima, možda odraslima? Čemu droga, alkohol i cigarete već od pa....13 godina? Zašto "veze, vezice" u onovnoj školi koje traju jedno deset minuta? Čemu sve to? Ljudski odnosno ženski um je kompliciran nama samima a pogotovo drugima. Tolika pitanja se mogu namirisati u zraku, a nitko se ne trudi dati objašnjenje. Ni profesori ni psiholozi, pusti učeni ljudi, svi se prave da toga nema. Roditelji imaju prevažne poslove da bi odvojili 5 minuta razgovora sa djecom i onda se svi mi pitamo kako je sve ovo otišlo kvragu. Čudim se i ja sama nekim novim klincima, nekom novom generacijom pune potrebe za uništavanjem i buntom. Da sada ne bi dobili esej na jedno sto strana, skratit ću cijelu priču. (PISALA SAM BEZVEZE U 1. LICU MNOŽINE; NITKO VAS NE PROZIVA)

Ubile bi za ljepotu. Patile bi za ljepotu. Ubile bi za novac. Razorile bi za novac. Prodale bi dušu za novac. Prodale bi svu svoju intimu za novac.
Zašto? Zašto želimo dokazati nešto što smo već odavno dokazale? Da smo moćne, da imamo sve konce u rukama.
Jel se moramo ponašati kao kurve u bordelima? Jel moramo MI drpati muške, ljubakati svakoga, (započinjati tour the drolja) i onda se poslje čuditi statusu glavne kurvetine. Zašto se moramo hvaliti koliko smo muških bile? Je li to stvar kojom se trebamo hvaliti? Pravimo se snažne a kad smo stjerane u kut zbog toga, onda cmoljimo kao mala djeca.
Zašto djeca od 11, 12 godina rade isto što i mi? Da bi bile bolje i starije? Haha, zadivljena sam. Sada izgledaju, kao, oh, oh, pa i dalje 11, 12 godina! Hoho! Dođe mi da im nekada u putu dobacim: so,came out of the closet? Odmah znam odgovor: NO.
Zašto imamo tu jadnu naviku da slinimo za popularnima? Jel trebamo biti uz zvijezde i zvjezdice kad već mi to ne možemo biti?



Mi smo žene. Možemo braniti, dovoljno smo snažne, lijepe i pametne. Ne ovisimo o drugima. I znamo se izboriti za sebe. Voljene smo i znamo voljeti. Osjećamo.
Predosjećamo i vidimo neke stvari koje muški uopće ne primjećuju.
Komadić pljunute šminke nam ne bi trebao biti sredstvo kojim postajemo bolje i superiornije.
Ja sam kao primjer sebi uzela Morgan Le Fay. Nadam se da većina zna o kome govorim, a ako ne, svatko neka misli općenito.
Možemo manipulirati muškarcima. To što smo "osjećajnije" daje nam veliku prednost da ih koristimo u različitim svrhama. Snalažljive smo. Imamo talente. Ne bojimo se.
Ali nam svejedno fali toliko samopouzdanja. Samopozudanje nas tjera da se uvlačimo u konfekcijske brojeve 2 i 4 (američke oznake), da oblačimo štikle od deset centi, da stavljamo tonu šminke jer mislimo da nismo nikom privlačne, da se junačimo sa drogom i alkoholom, da se poistovjećujemo sa muškarcima, da se mijenjamo.
A zašto? Zbog koga? Zbog čega?
Mi smo mi. I svi smo na neki način savršeni. Mi smo žene.