Marketing
put iz Bjelovara
Kao prvo, u Zagreb se nije išlo bez velike potrebe, recimo doktoru. Neki su išli i poslom ili nekim drugim važnim razlozima, recimo jednom godišnje. Onaj tko je išao jednom mjesečno u glavni grad smatrao se gotovo podvrstom ptice-selice. U nižim razredima osnovne škole dijelili smo se u razredu na one koji su bili u Zagrebu i one koji nikada nisu bili.
Drugo, u Zagreb se putovalo vlakom, satima. U Križevcima se presjedalo na drugi vlak koji je trebalo čekati barem pola sata do sat i pol. Putem je kompozicija stala na svakoj značajnijoj stanici poput Žabna i Banove jaruge.
Zahvaljujući baki i djedu boravio sam u Zagrebu tri-četiri puta godišnje. Bio sam kod njih preko zimskih i ljetnih praznika, za Novu godinu, a kadikad i samo na dva-tri dana prateći oca koji je išao poslom. No koliko god bio iskusan, svako putovanje bilo je pustolovina i veliki užitak.
Najveći užitak bilo je jesti u vlaku. Kako je vlak krenuo, tako nam se otvorio apetit i nigdje hrana nije bila tako ukusna kao u kupeu koji se treskao u skladu s ritmičkim kloparanjem kotača. Majka nije dozvoljavala da se odmah bacimo na košaru s hranom, i kad je to napokon dozvolila već sam bio izbezumljen od gladi. Na meniju su obično bili komadi pohanog piceka, tvrdo kuhana jaja, trokutasti „Zdenka“ sir, eventualno konzerva sa sardinama i, zavisno od godišnjeg doba, pušlek mladog luka ili rotkvice, te breskve, marelice, jabuke ili kruške. Uz to smo uvijek nosili i flašu s vodom. Kad se voda ispila, otac je junački silazio s vlaka na prvoj sljedećoj stanici i punio je na kolodvorskoj česmi. Problem je bio u tome što je na svakoj stanici silazilo još stotinjak putnika s istom namjerom, te se trebalo probiti do vode, natočiti flašu i vratiti se u pet ili deset minuta. Majka i ja smo s prozora vagona ustreptalo promatrali njegovo napredovanje, a ne jednom sam ga gledao kako trči za vlakom koji je već krenuo i skače s flašom vode u ruci – moj junak i idol! - na visoke stepenice ispred posljednjih vrata na posljednjem vagonu.
Jedna stvar mi danas više ne ide u glavu. U košari za hranu bilo je obično pola narezanog kruha, flaša s vodom, škarnicl s voćem i kutija sa svim ostalim namirnicama. Bila je to aluminijska kutija, da se sadržaj ne može zgnječiti, čudo tehnike i dizajna, ponos socijalističke industrije i svojevremeno najsuvremenije dostignuće socijalizma. Sačuvao sam je do danas. Kad je danas gledam, ne mogu se načuditi. Nije veća od podeblje knjige. U nju je stalo – pažljivo složeno - dva pohana batka, krilca i bijelo meso, tri-četiri kuhana jaja, nekoliko trokutova sira, mladi luk, malo soli zamotane u staniol... Neka mi samo netko ne kaže da sam trebao napisati „kuhanih jaja“, nije u tome štos! Ono što me čudi koliko je svega toga zapravo malo. I to „malo“ su dvoje odraslih i jedno izgladnjelo dijete jeli praktički od Bjelovara do Zagreba i doživljavali kao obilje!
Ta kutija je dokaz da su ljudi u ono vrijeme jeli znatno manje, znatno polaganije i da su više uživali u jelu. Na fotografijama iz tog vremena majka i otac bili su vitki iako nisu ni mislili o nikakvim dijetama. Nije bilo specijaliziranih emisija o kulinarstvu na televiziji (nije bilo ni televizije), nije bilo magazina posvećenih egzotičnim jelima. Eventualno se u „Praktičnoj ženi“ mogao naći neki recept za jeftino, a hranjivo i zdravo jelo, ili naputci kako pripremiti zimnicu. Nije bilo govora o tome kako se kuha u pojedinim restoranima, ali se znalo u kojoj se kući dobro jede, a u kojoj slabije. Štrudle od trešanja i zeljanica moje bake bile su nadaleko čuvene.
Danas se, naravno, hranimo iz hladnjaka koji zauzima otprilike četvrtinu kuhinje, ali čuvam aluminijsku kutiju kao mjeru koja se više ne primjenjuje.
Post je objavljen 06.01.2010. u 11:59 sati.