Zastaneš li ponekad ispred okna noćnog prozora u vrijeme kad hladne kiše padaju tražeći u procijepu između dva smijehovita oblaka tragove zvijezde padalice samo zato da možeš poželjeti ostvaraj zatomljene želje? Znaš, u onim trenutcima kada je svijet beskrajnim miljama skriven od tvojih snenih misli, u trenutcima kada razum želi zaštiti srce pa mu ne da da se preda svojim Istinama.Znaš onda, kada tuga sustiže brzim koracima dok misli, ti lopovi, govore da je vrijeme za odlazak, za nove smjerove, one koji donose umu smisao i srcu nemir jer ne slijedi svoje snove. Pitaš li se, čekajući zvijezdu da se pojavi iza olovnog oblaka, kamo ćeš dalje ako ubiješ srce? Svira neka čudna glazba, i da, hladne kiše umivaju mi lice u maštovitoj pojavnosti kojoj se prepuštam bježeći od potrage za zvijezdom.Večeras, sanjat ću proljeća koja dolaze na krilima lelujavih tišina i smijehom ću dozivati vedrinu da zaplovi nebeskim prostranstvima i umivat ću se jutarnjom rosom, molit ću je da mi daruje blagoslov i utka ga na dlanove kojima je dotičem.Tražit ću nove korake na Putu, željeti silinom vjetrova da me odvedu u bonacu, da me podignu na Dugu, da mi pokažu slijedeći korak kao što su eonima činili. Večeras vage unutarnjih svijetova traže ravnotežu, dileme razbijaju čudnovatost čarolija.I u bezuspješnim pokušajima da im umaknem,sustižu me.
Post je objavljen 05.01.2010. u 22:21 sati.