Ispravno je kolega Pravaš u svom postu na koncu 1. kruga predsjedničkih izbora rezignirano konstatirao da imamo crvenu Hrvatsku jer su oba preostala kandidata bivši komunisti.
Još pet dana do predsjedničkih izbora, i slijedeće nedjelje u 24.00 sati sve će svima biti jasno tko će nas na položaju šefa države voditi. Samo je pitanje, kamo će nas odvesti?
Meni je sve bilo jasno još davno, onog časa kad je prvi predsjednik Franjo Tuđman (HDZ), koji je na prvim višestranačkim izborima u ondašnjoj jugoslavenskoj republici SRH, pobijedio ondašnje Račanove komuniste, nakon čega je iste te komuniste pozvao u vladajuću koaliciju, naime, pozvao je Dušana Bilandžića iz poražene komunističke partije SKH-SDP, kako se tada zvala, u Predsjedništvo SRH da bude član Predsjedništva, ali nije pozvao svoje ondašnje koalicijske partnere iz Hrvatskog bloka, iz Hrvatske seljačke stranke, i Hrvatske stranke prava; meni je, dakle, već tada bilo jasno da nas je Francek gadno zaveo i prevario.
Nedugo nakon pobjede na prvim demokratskim promjenama 1990. je Franjo Tuđman dao promijeniti izgled hrvatskog grba sa prvim bijelim poljem pod kojim je pobijedio na spomenutim travanjskim izborima, 1990. godine. Prvu promociju promijenjenoga grba sa prvim crvenim poljem, HDZ je organizirao prilikom vraćanja spomenika banu Jelačiću na istoimenom trgu kojega su partizani, među njima i Franjo Tuđman, nakon tzv. oslobođenja, preko noći uklonili sa trga, razrezali ga u staro željezo i bacili u jedan zagrebački podrum. Vjerojatno je ban Jelačić bio opasan jer se njegova hrvatska vojska borila protiv mađarskih tlačitelja pod geslom “Za dom spremni“. Tako su komunisti proglasili bana Jelačića “ustašom“ iako ustaša u 19. stoljeću kada je ban živio, i obnovio hrvatsku vojsku i bio prvi moderni predsjednik hrvatske vlade, nije bilo, jer, znamo da su se ustaše u revolucionarnom pokretu javili tek godinu dana nakon ubojstva vođe hrvatske demokratske oporbe u jugoslavenskoj skupštini od 20. lipnja 1928. godine, kada je velikosrpski kralj Aleksandar Karađorđević službeno zaveo krvavu diktaturu nad hrvatskim narodom (neslužbeno je krvava diktatura počela 5. prosinca 1918. godine, pet dana nakon osnivanja prve Jugoslavije, kada je rođeni predak od Vesne Pusić, bivši pravaš Grga Andjelinović, pobio hrvatske prosvjednike protiv Jugoslavije).
Crvena Hrvatska
Čitatelji bloga CBK mogli su u jednom od postova čitati o “Crvenoj Hrvatskoj“, pojam koji je objasnio povijesni istraživač Savić Marković Štedimlija u svojoj istoimenoj knjizi, u kojoj se bavio ovim povijesnim hrvatskim teritorijem, Crvenom Hrvatskom, koji je sezao od otprilike Neretve do Drača. Naime, ranosrednjovjekovna hrvatska država sastojala se od dva teritorija, od Bijele ili sjeverne i od Crvene ili južne Hrvatske, i oba dijela je kralj Tomislav ujedinio početkom 10. stoljeća u jednu, jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu od Mure i Drave do Jadranskog mora, i od Sutle do Drine, tako da su Hrvati tada graničili na istoku, ne sa Srbima nego sa Bugarima. Nakon što je Tomislavova Hrvatska početkom 12. stoljeća bila osvojena i okupirana od kraljevine Ugarske, Crvena Hrvatska je kao teritorij pod drugim imenom postojao sve do turskih osvajanja, i strani, primjerice, mletački izvori spominju postojanje povijesne Crvene Hrvatske, a pop Dukljanin je točno opisao opseg Crvene Hrvatske, i naveo je njene gradove i popis vladara toga područja, te podatak da su nasljednici Crvene Hrvatske, stanovnici Duklje, svjesni da su njihovu državu osnovali Hrvati, i da su oni i hrvatskoga podrijetla, dakle, današnji Crnogorci su također i hrvatskoga podrijetla. Danas je situacija malo drukčija, a nju je prošle godine slikovito opisao osnivač tjednika Globus i Nacional, kolumnist Denis Kuljiš, kada je Hrvatsku podijelio na crvenu (zapadnu), navodno naprednu Hrvatsku (pod vodstvom titoista), koja obuhvaća Zagreb i sjeveroistočnu Hrvatsku, te Rijeku i Istru, gdje njeni stanovnici idu na koncert modernog zapadnog glazbenog sastava U2, i na nazadnu, crnu (istočnu) Hrvatsku (tuđmanovci) u području istočne i jugo-istočne Hrvatske (Slavonije, Like, Dalmacije, i Hercegovine, kao rezervnog hrvatskog teritorija). U “zapadnoj“ Hrvatskoj pobjeđuje ljevica na čelu sa strankom SDP, u “istočnoj“, navodno primitivnoj Hrvatskoj pobjeđuje “desnica“, a njene birače je ovaj osebujni kolumnist opisao kao one koji posjećuju koncerte Marka Perkovića – Thompsona. Njih je nazvao nazadnim balkancima i “nacionalistima - ustašama“, a birače i posjetitelje koncerta Voxa Bona (U2) je nazvao prozapadnim naprednim i svjesnim građanima, koji znaju da je Tito “najveći državnik Europe“, kao što je poručio prvi predsjednik Franjo Tuđman.
“SVI ZAMNOM!“
Na ovome mjestu napraviti ću mali intermezzo, i ispričati jednu priču o čudesnom čovjeku i njegovoj fruli:
Bio jednom, tako barem kaže legenda (legende uvijek sadrže djelomično istinu), jedan osebujni, čudesni čovjek u odijelu šarenih boja koji se 1284. godine pojavio u njemačkom gradu Hameln na rijeci Weser, i to u vrijeme kada je grad mučila jedna velika pošast, naime, pošast štakora i miševa koja je sijala bolesti, jad i bijedu. Stanovnici toga pitomoga grada nisu mogli izać na kraj sa tom počašću, i čudesan stranac, pun topline, kao da je domaći čovjek, ponudio im je jedan dar da će ih za vjernost i novac osloboditi pošasti. Stanovnici u slijepoj ulici prihvatili su ponudu, a čudak izvadi svoju frulu, zasvira, i odjednom se iz svih mišjih rupa pojaviše štakori i miševi, očarani zvucima, i pođoše za zavoditeljem koji ih povede do rijeke gdje se svi utopiše. Nakon toga čudak dođe po svoju plaću, ali stanovnici odbiše ga isplatiti, procjenjujući da ipak previše zahtijeva. Sav ljut, čudak ode. Međutim, jednog dana, kako gradska kronika bilježi, 26. lipnja 1284. godine, a tako nas izvješćuju i braća Grimm i Johann Wolfgang Goethe, čudak se vrati u grad Hameln, ali ovaj puta ne više u šarenom odijelu nego obučen u tamne krpe kao lovac, s velikim crvenim šeširom na glavi, i mrka lica. Nitko nije znao da je stigao jer sve duše, kao dobri vjernici, nalaziše se u crkvi na svetoj misi. Osvetnik izvadi svoju frulu, i sva dječica grada pohrliše k njemu, i on ih odvede u nepoznato. Cijeli grad ostao je toga časa bez svoje djece. Vratiše se samo dvoje, jedno koje bijaše gluho, drugo koje bijaše slijepo, a jedan dječak nije ni otišao jer se vratio po svoje igračke, tako da nitko nije znao gdje su oteta djeca, koja se nikada više nisu vratila, odvedena.
To je, dakle, po legendi, priča o lažima, osveti i zavođenju!
Mišljenja sam, a to se moglo u mojim brojnim postovima i pročitati, da su vlastodršci u Lijepoj našoj izgradili svoje pozicije na velikim lažima, i da su komunisti majstori u zavođenju, laganju i osvećivanju, što dokazuju povijesne činjenice iz 20. stoljeća i iz ranoga doba utemeljenja neovisne i samostalne Republike Hrvatske, iz devedesetih godina naovamo.
Zar nije još Tito bio veliki zavodnik u zavođenju narodnih masa? Zar nije i Franjo Tuđman bio veliki majstor u zavođenju? Zar nije Stjepan Mesić zaveo iste one koje je zaveo i njegov prethodnik? Zar nisu raznorazne koalicije, od Račanove do Sanaderove, zavele milijune Hrvata?
Danas opet živimo u vrijeme zavođenja. Otpali predsjednički kandidat Damir Kajin, koji otvoreno zaziva otvaranje logora na Golom otoku (zamislite da netko zaziva ponovno otvaranje logora u Jasenovcu ???!) imao je predizborno geslo “Svi zamnom!“.
Cijenjena gospođa i spisateljica Julienne Bušić spomenula je u svojoj kolumni na portalu vijesti Javno.hr Kajinovo geslo i priču o Hemelnu, i o onome koji je u predsjedničkoj kampanji poručio: “Svi zamnom!“. Njen suprug je, inače, nesuđeni dobitnik Nobelove nagrade za mir, nedavno pušten sa robije u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je zbog terorističke djelatnosti otimanja američkoga zrakoplova početkom sedamdesetih godina, odležao kaznu koja je trajala nešto dulje od 30 godina; odležao je na robiji dulje nego njegov kolega i nekadašnji terorist Nelson Mandela koji je otvoreno priznao da je bio terorist, da je zagovarao nasilje, bombe i ubojstva u borbi protiv apartheida bjelačkog rasističkog režima u Južnoafričkoj Republici. I Zvonko Bušić, rođak od Udbe ubijenog Bruna Bušića, borio se za slobodu svog naroda, kao Nelson Mandela za slobodu svog naroda, ali Zvonko Bušić ima peh što je Hrvat, tako da je Nobel otpao, i neće poput Mandele postati predsjednikom svoje zemlje, uvažen od cijelog, licemjernog svijeta koji nije prvi puta bivšim teroristima i ratnim huškačima udijelio Nobelovu nagradu za mir; sjetimo se nekadašnjega terorista i nobelovca Jasera Arafata, ili arhitekta Jomkipurskog rata Henrya Kissingera, ili nedavno američkog predsjednika Baracka Obame koji je mirotvorac na način da u Afganistan šalje novih 30 tisuća američkih vojnika – mirotvoraca.
Predsjednički kandidat Ivo Josipović pozvao je sve birače da idu za njim, da biraju “svjetlo, a ne tamu“.
Nevjernik, agnostik Ivo Josipović, koji, dakle, nije kršćanin, židov ili musliman, koji, dakle, nije vjernik u Boga, poslužio se velikom manipulacijom, koristeći citat iz Biblije gdje Isus Krist govori da je on, sin Božji, svjetlo. Ivo Josipović se stavio na mjesto Isusa Krista i poručio da svi koji biraju njega biraju svjetlo, a svi koji biraju njegova protukandidata Milana Bandića, da navodno biraju tamu. Drugim riječima, oni koji biraju njega, Josipovića, nevjernika, navodno biraju svjetlo. Već dugo se nije dogodila takva gruba manipulacija u Hrvatskoj kao ova koju je izveo Ivo Josipović iz stranke SDP. Koliko se sjećam, Franjo Tuđman je na predsjedničkim izborima 1997. na svom predizbornom jumbo-plakatu sebe postavio kao velikog Oca domovine, a sve druge povijesne ličnosti iz hrvatskog političkog života, uključujući Oca domovine Antu Starčevića, posebno njega, prikazao je kao maloga patuljka.
Hrvatsko pravo online je iznijelo podatak da je otac od Ive Josipovića bio “narodni milicioner“ u komunističkoj Jugoslaviji, i komandant logora na Golom otoku, a njegov sin, danas predsjednički kandidat, upisao se u komunističku partiju na dan Titove smrti 1980. godine, vjerojatno iz solidarnosti prema maršalu i iz protesta što se diktator drznuo ipak umrijeti. U pravu je Bandić kada kaže da je Josipović dijete “elite“ kojoj je pripadao još u doba komunizma, studirajući pravo na marksističkom sveučilištu u Zagrebu, no, istina je da je i Milan studirao na tom istom marksističkom sveučilištu, i u pravu je Ivo kad kaže da Milan nikad nije radio ni jedan dan u nekom poduzeću nego mu je prvo radno mjesto odmah bila sinekura u sekretarijatu za “Narodnu obranu i društvenu samozaštitu“, a poslije i šef partije (komunističke, Saveza komunista Hrvatske) u zagrebačkoj Peščenici, 1989. godine. Istina je da su obojica bila privilegirana djeca komunizma jer su prihvatili klanjanje zlatnom teletu, komunističkom božanstvu. Obojica titoista danas su predsjednički kandidati, ne Hrvatske podijeljene na crvenu i onu drugu, nego kandidati crvene Hrvatske.
Ako ste primijetili transformaciju oba kandidata, Josipović je postao umiljati poštivatelj križa (postupa, dakle, taktički lukavije nego Mesić), a Bandić je preko noći postao nacionalna ikona koju je preuzeo od Thompsona, navodni spasitelj od crvene pošasti, od titoizma, komunizma i komunjara. Postao je vođa desnice, ali, sada pazite, vođa lažne “desnice“. Naime, još je prvi predsjednik Republike, Franjo Tuđman, izvršio u prvoj polovici devedesetih progon hrvatske desnice, i stvorio lažnu “desnicu“ kako bi ekstremne ljevičare, među koje je i on spadao kao nekadašnji partizanski prvoborac, očeličeni marksist, skojevac i komunist, kao partizanski major i poslije najmlađi Titov general JNA (tako visoke činove trebalo je zaslužit na Bleiburgu). Naime, kroz stvaranje ekstremne desnice na čelu sa otetom Hrvatskom strankom prava i Antom Đapićem, su se HDZ i SDP lukavo postavili u politički centar, kao navodno lijevi i desni centar. Pri tome je i jednoj i drugoj partiji zločinac Tito vrhunaravno božanstvo. Dakle, u svojoj srži su ostali ekstremisti (zamislimo da netko u nekoj demokratskoj zemlji slavi zločinca Hitlera ili Staljina ???!) ali glume demokrate, i umišljaju si da su hrvatski domoljubi, ali njihove riječi ne slijede djela!
Kandidat Ivo Josipović tvrdi da je veliki hrvatski domoljub, bez obzira što je izjavio da je “odlazak Srba /uoči Oluje/ imao efekt etničkog čišćenja“, iako znamo da to nije istina jer nije bilo niti etničkog čišćenja, niti efekta etničkog čišćenja s hrvatske strane, naprotiv, srpski okupacijski režim je na okupiranim teritorijima izvršio etničko čišćenje Hrvata. (Slobodan Milošević je uoči Oluje organizirao auto-etničko čišćenje hrvatskih Srba kako bi poslije mogao Hrvatsku optužit za etničko čišćenje.)
Njega, velikog hrvatskog domoljuba, podržavaju manje, više svi oni koji ne kriju da im je hrvatska država mrska, koji ne kriju svoju jugo-nostalgiju, koji hvale zločinca Tita (sam Josipović je rekao da Tito spada u “naše“ povijesne velikane, samo nije rekao u čije to točno, je li u jugoslavenske ili u hrvatske?), i koji ne mare za hrvatsku nezavisnost koju što prije žele odstupiti umjetnoj tvorevini Europskoj uniji i na nju prenijet hrvatski souverainitet odnosno ukinuti hrvatsku nezavisnost i slobodu jer u EU teku med i mlijeko, i ubrzo će Hrvatska postati kao članica EU napredna i prosperitetna zemlja, a njeni stanovnici uzorni “liberalizirani“ građani, i pri tome nije važno što više neće biti narod nego građani svijeta, ili drugim riječima – nobody (nitko i ništa). Josipoviću su podršku dali Srpska demokratska samostalna stranka (SDSS), i stranka umirovljenika HSU koju su osnovali bivši komunisti (jedan umirovljeni bivši jugoslavenski diplomat i jedan bivši oficir JNA), zatim, Slavko Goldstein, Vesna Pusić i njezina liberalna (i korumpirana) stranka HNS, koja se uvrijedi kad joj se kaže da je Hrvatica odnosno nikada se o svojoj nacionalnosti ne izjašnjava, i naravno, aktualni predsjednik Stjepan Mesić, bivši zavodnik koji je prilikom zavođenja pjevao ustaške pjesme, a danas pjeva partizanske, i neki drugi, kao kontroverzni svećenik don Ivan Grubišić koji je u Crkvi ono što je kukavičje jaje u nekom ptičjem gnijezdu.
Kandidat Milan Bandić, koji je godinama odbijao promjenu naziva Trga maršala Tita, nazvan po jednom od 10 najvećih zločinaca u svijetu, i koji je time obezvređivao napore hrvatskih domoljuba i povijesne istine koji su organizirali nekoliko prosvjeda na tome trgu u Zagrebu, kaže da je veliki hrvatski domoljub, i da će štititi vrijednosti Domovinskog rata koje se nalaze ugrađene u temeljima Republike Hrvatske. Za Titov trg je rekao da ga nije imenovao pa da nije pozvan kao zagrebački gradonačelnik mijenjati mu ime, što bi bilo isto kao da šef Uskoka kaže da on nije stvorio korupciju te ju ne treba ni kriminalistički goniti.
Milan je bio član stranke SDP u vrijeme kad je ta stranka/partija (uz koalicijskoga partnera HSLS, IDS, HNS i HSS) prihvatila optužnicu haaškoga suda za Oluju odnosno da je haaški sud mjerodavan za istraživanje ove hrvatske oslobodilačke operacije kojom je oslobođeni najveći dio okupiranoga teritorija Hrvatske. Bio je to uvod u optužnicu protiv generala Gotovine, i kriminalizaciju Domovinskog rata, 2000./2001. godine.
Ivo Josipović kao mogući predsjednik predstavlja kontinuitet predsjednika Mesića koji je naveliko surađivao s haaškim tužiteljstvom, i obezvređivao Domovinski rat, proglašavajući velikosrpsku agresiju građanskim ratom i da su hrvatski branitelji i osloboditelji počinili ratne zločine, odnosno osnovna teza je da su sve zaraćene strane počinile zločine, i svi su krivi, svi su isti, iako znamo da su krivi Miloševićeva Srbija, paravojne četničke jedinice i JNA koje su izvršile velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, napale i okupirale hrvatske teritorije sa ciljem da ih priključe velikoj Srbiji.
Milan Bandić bi pak predstavljao kontinuitet predsjednika Franje Tuđmana čija je politika Hrvatsku i dovela danas tu gdje se nalazi – u slijepu ulicu – da Hrvati bivaju ucijenjeni birati između dvojice bivših komunista/titoista, takozvanih “antifašista“, poštapalica kao krinka za komunizam. Kako bi ispalo drukčije nego što jeste, Milan Bandić se transformirao u zaštitnika nacionalnih interesa i u Robina Hooda koji će, poput Keruma, oduzimati bogatima (izuzev od sebe) i davati siromašnima, a Ivo Josipović se transformirao u Isusa Krista koji će vjerničkom puku dijeliti pravdu, ljubav i mir – pod geslom “Mi smo Titovi – Tito je naš“.
A “hrvatski Arnold Schwarzenegger“, koji je prilikom bijega sa dužnosti hrvatskoga premijera poručio “I'll be back“, htio se vratiti, ali su mu iz njegove organizacije poručili: fuck off! I tako je dosadašnja ikona i ljubimac hrvatskih medija, za koju je i nekadašnja članica centralnog komiteta Saveza komunista, kolumnistica Jutarnjeg lista, Jelena Lovrić, svojedobno rekla da će za njega glasovat jer se zajedno sa svojom strankom HDZ “liberalizirao“ (po njenom shvaćanju, priklonio kao oportunist, i sin ustaše, titoistima). Sanader spada inače u one, poput Račana, koji su na životu održavali mit o hrvatskoj “desnici“, i s mjeračem visine kukuruza Antom Đapićem bili u koaliciji do posljednjeg daha.
Neću glasovat na predsjedničkim izborima jer se nedam ucjenjivat.
Pobjedom Milana Bandića nastavila bi se agonija života u iluziji zvana “imamo Hrvatsku“, a Josipovićevom pobjedom vlast preuzima jugo-komunistička opcija u hrvatskoj politici, bez dlake na jeziku i bez maske kao što je nosi HDZ, (Josipović ima podršku Mesićevih savjetnika Budimira Lončara – Bude, i Aleksandra – Saše Perkovića, “dokazanih hrvatskih domoljuba“ (tata od Saše nalazi se na tjeralici Interpola), i ako još padne Kosoričina vlada, ljevica u cijelosti preuzima vlast i odgovornost za svoju crvenu Hrvatsku koju će otpeljati pod suhu giljotinu, kao vjerna marioneta masonerije i liberalističkog Zapada. U biti, nepravedno je našu ekstremnu ljevicu optuživati za izdaju hrvatskih interesa kad ona nikada te interese nije iskreno ni zastupala. Pravo je reći da su SDP i HNS izdali ljevicu jer su postali produžena ruka krupnoga kapitala. Sjetimo se samo kako je ta “socijaldemokratska“ ljevica zdušno podržavala ukidanje neradne nedjelje, jednog neradnog dana u tjednu za koji se radnički pokret na barikadam u 19. i 20. st. krvavo izborio, počevši od sukoba sa policijom u Chicagu na osnovi čega je i nastao 1. svibanj u spomen na tu borbu.
Kažu neki da će radije birati manje zlo od većeg zla, dakle, Bandića umjesto Josipovića, ali i manje zlo je zlo!
Stoga, birači, pazite da nakon predsjedničkih izbora od 10. siječnja 2010. nakon toga ne ostanete bez svoje djece, jer oba kandidata su izvadili svoje frule, da ne kažem gusle!
CBK
Post je objavljen 05.01.2010. u 17:31 sati.