Da li je ovo prepričani film ili scenarij jednog dokumentarca?
Knjiga napisana „izvana“, iz pozicije vanjskog promatrača, boje reći kamere, neživog predmeta koji snima i bilježi.
Nema pogleda „iznutra“, ne čitamo unutarnje misli, osjećaje, želje, strahove...osim ako nisu izrečeni ili mimikom iskazani.
Promatramo, kao voajeri, jednu noć jednog japanskog grada s jednom običnom devetnaestogodišnjom Mari, koja je potražila odmor od svoje svakodnevice u jednom običnom restoranu gdje čita knjigu, ispija kave, pali cigarete i pušta da noć polako prolazi.
Pratimo na ekranu ove knjige i njenu sestru Eri, koja je potražila odmor od svoje svakodnevice u dugačkom, ali baš dugačkom snu, radoholičara Širakavu koji iz sasvim nepoznatog razloga prebija mladu kinesku prostitutku i koji, u stvari, poslom bježi od svoje svakodnevice.
Promatramo i mladog i punog života, glazbenika Takahašija, različitog od ostalih, on djeluje kao svjetionik u toj noći i moje su ga oči cijelo vrijeme tražile i pratile.
Knjiga je priča i o ogledalima, ogledalima koje svi mi imamo i u koje se ponekad želimo sakriti. Ili pronaći.
a u backgroundu ove knjige sviraju:
Five Spot After Dark - Benny Golson
Sophisticated Lady - Duke Ellington and his orchestra
citati:
„Sve pet, kaže Korogi. Nema se smisla forsirati ako to ne želiš. Da ti iskreno priznam, spavala sam s dosta muškaraca, ali mislim da sam to radila uglavnom iz straha. Bojala sam se da neću imati nikoga tko će me držati za naručju pa nikad nisam znala reći ne. To je sve. Iz takvog seksa nikad ništa dobro nije proizašlo. Samo svaki put samelje i smrvi još jedan komadić smisla života.“
“Jednog dana ćeš naći pravu osobu, Mari, i steći ćeš mnogo više samopouzdanja. Tu ti stojim dobra. I zato se nemoj zadovoljiti s malim. U ovom svijetu ima stvari koje možeš napraviti jedino sama i stvari koje možeš napraviti jedino s nekim. Važno je kombinirati to dvoje u pravim omjerima."
pola šest ujutro:
„Dok smetlari istresaju kontejnere i tutnje, ljudi koji su proveli noć u raznim dijelovima grada zauzimaju svoja mjesta, kreću prema stanicama podzemne željeznice, odlučni da uhvate prve vlakove koji će ih odvesti u predgrađa, kao jata riba što plivaju uzvodno. Ljudi napokon gotovi s poslom koji su morali raditi cijelu noć, mladi koji su se umorili od cjelonoćne zabave: bez obzira na to što su u sasvim različitim situacijama, i jedni i drugi jednako su suzdržani i šutljivi. Čak ni mladi par koji stoji kraj automata s kavom i sokovima, slijepljen u zagrljaju, nema više riječi jedno za drugo. Umjesto toga bezglasno dijele preostalu toplinu svojih tijela.
Novi ej dan upravo stigao, ali stari još vuče teške skute. Baš kao što se morska i riječna voda bore i miješaju na riječnom ušću, staro vrijeme i novo vrijeme sudaraju se i isprepliću.“
Mari i Takahaši:
„Ali zašto te ja zanimam?
Dobro pitanje. Ovog časa ne znam to ni sam objasniti. Ali možda – možda – ako se budemo nalazili i pričali, nakon nekog vremena će nam u pozadini zasvirati filmska glazba u stilu Francisa Laia i odjednom će se niotkuda stvoriti cijeli niz razloga zašto me ti zanimaš. Ako budemo imali sreće, možda nam padne i snijeg.“
prva rečenica:
„Oči bilježe oblik grada.“
posljednja rečenica:
„Ima vremena dok ponovno ne padne mrak.“
Post je objavljen 05.01.2010. u 09:05 sati.