Dolaze u pravi čas za nas.... glasi stih jednog domaćeg benda iz nekih davnih vremena. Prilično blesav blagdan, kojim se slavi prolaznost vremena, ali ljudima valjda nešto znači, pa ga zato ipak obilježavaju. S obzirom da me ta novogodišnja društvena rutina „najluđe noći u godini“ već dugo nervira, poštedim se svih tih priča i organizacija i već godinama novu godinu dočekujem u inozemstvu. Tako ona postaje nešto što se zaista pamti. S druge strane, ta novogodišnja putovanja zapravo su kao ponavljani maturalci, samo što nema razrednika ili bilo kakve slične kontrole. Na maturalcu mladi čovjek obično zabrazdi u neko stanje ludila, uglavnom zbog mladosti i neiskustva. U našoj situaciji, mladost i neiskustvo su nešto na što se više ne možemo pozivati...
Uobičajeni ritam se preokreće naopako, noći traju dugo a dani služe istraživanju i rekuperaciji od noćnog tulumarenja. Short term rent stanovi, otvoreni koferi i priručni ležajevi na kojima se obično loše spava. I ekipa, često vrlo raznolika i vrlo često ekipa koja se ne poznaje odprije, ali se nalazi na zajedničkom putovanju i zajedničkom cilju dobrog provoda. Već sam navikao na te različite prostore i raznolike ljude, mogu reči čak i da me to zaista zabavlja. Prije pet godina bio je to stan nasuprot židovskom groblju na Kazimierzu u Krakowu, pa onda neki opskurni željeznični motel u Bratislavi, pa stan u formi vagona na Budimu u Budimpešti, pa simpatična planinska vikendica u Hadžićima pored Sarajeva, a ove godine gospodski stan s dva klavira u beogradskom kvartu Palilula.
Beograd je već dobro poznat kao regionalni Sin City, meka za provode i prakticiranje svih grijeha. Već dugo zalazim tamo i dobro poznajem ono što taj grad nudi, ali i dalje sam uvjeren da na takvom mjestu ne bi mogao živjeti duže od par dana, jer bi me uništio sav taj kaos. Ali na par dana, kao u novogodišnje doba, uvijek je dobro navratiti.
I opet bila je to raznolika ekipa od sedam ljudi koji se baš i nisu predobro poznavali prije ovoga zajedničkog putovanja, ali su dobro kliknuli u zajedničkom cilju postizanja dobrog provoda... I onda to uglavnom postaje poput maturalca, neobuzdano, nepredvidljivo, divlje. Istina, možda ne izgleda baš kao u spotu „Being boring“ Pet Shop Boysa, ali se ipak ispijaju litre alkohola, pjeva se „Moja domovina“ usred Beograda, glazba se pušta glasno do sitnih sati, vode se konstruktivne rasprave o tome je li Tonći Huljić sotonist i sila zla, a Bruce Springsteen snaga dobrog i je li John Lennon bio „s one strane“ i vratio se. Sama novogodišnja noć postaje samo jedna u nizu noći tulumarenja, a ni 01. 01. nije onako uobičajeno pospan dan, jer treba nastaviti s ružionom. Jao susjedima, ako su doma tih dana. Lako se ufurati u taj ritam ne rađenja ničega i stalnog tulumarenja. Svi smo mi ipak oduvijek bili „24 hour party people“, kao što bi to rekli Happy Mondays, samo nas se treba pustiti s lanca.
Zato je dobro ponekad otputovati, udaljiti se od svog domicila, i u bijelom svijetu gdje te nitko ne pozna dobro se istulumariti i izdivljati. Tako što u Zagrebu nije moguće, jer te ipak stalno prate tvoje svakodnevne obaveze, ne možeš se zaista opustiti jer si ipak doma i svi su ti problemi ipak blizu. Na dalekim i drugačijim mjestima poput splavova beogradskih svi su problemi daleko i živi se samo za taj trenutak.
Brzo prođu dani brijačine i tulumarenja, i treba se vratiti u redovni ritam i svakodnevni život. Onda obično slijedi antiklimaks, pere te neka zimska depresija, ubija te posao, siječanjski su dani kratki i hladni, još neko vrijeme osjećaš posljedice tih nekoliko žestokih dana. Nastavlja se svakodnevni život, do nekog slijedećeg izleta, na istok ili nekamo drugdje, i nekog slijedećeg otpuštanja kočnica, pa makar i do slijedeće nove godine...
Post je objavljen 04.01.2010. u 21:47 sati.