Ovaj je post posvećen mojoj jedinoj i najvećoj ljubavi..Luna :) I Love You Till The End Relly Like This Song
Aden*
Aden je mirno sjedio i zadnjem kupeu Hogwarts Express-a. Njegove prekrasne zelenkaste oči gledale su kroz zamagljeni prozor. Koliko got bio sretan što napokon ide u svijet gdje pripada,nije se mogao oduprijeti lošim mislima. Što ako izgubi kontrolu i naudi nekome. Bio je svjestan te činjenice. Možda je baš zato i bio sam,posve sam,zaključan u zadnjem kupeu Hogwarts Express-a. Aden ustane i pogleda malu prostoriju u koju je bio zatvoren. Dva smaragdna sjedala. Obadva su bila prazna. Čuo je glasove u kupeu do svog. Vesele dječje glasove,i tihe,skoro nečujne svađe koje su nerijetko izbivale između njih. A kod njega je vladala tišina. Vrlo jeziva tišina. Aden ju je mrzio više od svega,zato počne tiho pjevati. Pjevao je čega got se mogao sjetiti. Samo da prekine tu odvratnu tišinu.
Aden je začuo neke korake. Možda mu se pričinjavalo,ali išli su u njegovu smjeru. Aden je pomislio da je to možda Dumbledor koji ga je došao ohrabriti ili mu pomoći. Koraci su bili već podosta glasni i sve su se više približavali. Ali umjesto očekivane sijede kose,naborana lica i dobro mu poznatih naočala,Aden-a je dočekala mladolika djevojka,guste kovrčave kose i velikih,okruglih očiju boje hrastovine. Oči. Da,Aden je znao tko je ona. Nikako ne bi mogao zaboraviti njezine oči. Njezine predivne oči koje su ga natjerale da svlada svoje nagone. Da bila je to ona. Bila je to ona cura od jučer. Ali Aden nije znao što ona radi tu?
Cura okruglih očiju očito nije vidjela Aden-a jer je samo prošla pored kupea i nastavila svoj put. Aden je u čudu ostao stajati otvorenih usta. Gledao je u prozirna,klizna vrata kupea iza kojih je prije minutu prošla ona cura. Aden se nezadovoljno zavali natrag u sjedalo. Pokušavao je smiriti misli. Ali koliko got to pokušavao nije mu uspijevalo. Njegov mozak nije ga slušao. Vrtio je film od jučer. I ponavljao ga,iako se Aden odupirao. Na kraju Aden se preda. Nije više imao snage. Predao se vlastitom mozgu,koliko got to čudno zvučalo. Naslonio je glavu na zeleni jastučić i prepustio se. Nije moga reči da nije uživao. Naprotiv,uživao je i htjeo je tu curu ponovno vidjeti,ali jednostavno je znao da je preopasno..
***
Nakon mukotrpnog puta,koji je trajao skoro cijelo popodne, Aden je napokon ugledao Hogwarts. Naslonio je lice na zamagljeno staklo. Bio je to prekrasan prizor. Ogromni,stari dvorac, građen od velikih komada kamenja, stajao je na vrhu jednog od brda. Oko njega nalazile su se dvije planine i jezero. Jezero je bilo predivno. Činilo se kao da nema ni kraja ni dna. Oko njega se nalazila vrlo prostrana šuma puna previsokog drveća. Iz šume su ponekad dopirali vrlo neugodni krici,tako da je učenicima ulaz u nju zabranjen.
Škripa tračnica rasparala je savršenu tišinu, i vlak je stao. Čulo se glasno hukanje izvana. Tada je nastao pravi nered. Svi su se počeli oblačiti i grabiti svoje stvari. Prvašići su imali prednost,naravno. Zato su se naokolo šepurili poput debelih purana,dok su učenici stariji od njih jedva suzdržavali svoj bijes. Aden je izašao među zadnjima. Dočekao ga je naravno prepun kolodvor i jedan neobično visok čovjek. Nije mogao čuti što govori zbog buke vlaka i dernjave učenika.
Uskoro se gomila počela razdvajati. Prvašići su išli na savršeno mirno jezero,a ostali su se uputili prema malom šumarku. Aden je išao zadnji,baš kako mu je Dumbledor i rekao,pokušao se ne isticati previše. Hvala Bogu da je bio mrak, pa mu je to i uspijevalo. Vukao je svoj kofer po prašnjavom putu. Učenici su se penjali po kočijama,koje si vukla neka Aden-u nepoznata stvorenja. On je čekao da se svi ukrcaju. S njim je ostala i neka cura,raščupane crne kose koja joj je sezala do ramena. Bila je u pomalo staromodnoj haljini na cvjetiće. Na licu velike naočale debelih stakala. Aden ju pusti prvi i pomogne joj da se popne na kočiju,na što mu se ona nasmiješila. Većinu puta proveli su šuteći. Njemu je to i odgovaralo jer ne bi smjeo uspostavljati neke kontakte.
-Ja sam Stella-rekla je. Aden se naježio od njezina glasa. Bio je prilično mek i nježan. Htjeo ga je slušati,ali poslušao je Dumbledora i samo joj kratko odgovorio
-Aden
Onda je opet nastupila tišina.Tišina koje se Aden ježio.Minute su prolazile jako sporo. Put do dvorca činio se poprilično dug i dosadan. Aden je primjetio Stell-ino meškoljenje i njene beznadne pokušaje da nešto kaže. Osjećao se prilično jadno. Zato je u glavi pokušavao smisliti neko nevino pitanje da potakne neki jadni razgovor koji če na kraju i onako zamrijeti u onoj istoj tišini..Ali bolje to nego gledati Stellu kako se muči i crveni.
-Ovdje je zbilja lijepo-uzdahnuo je. Znao je da je to poprilično glupo od njega,ali nije se mogao sjetiti ničeg drugog.
-Da..Stvarno je. Znaš nikad ne bi poželjela bit bezjak. Onda nikad ne bih vidjela ovoliku ljepotu. Koliko got me ovaj svijet znao izmučiti,volim ga..
Aden je ostao zapanjen. Očekivao je neki jednostavniji odgovor poput „Da,stvarno je“ ili „Slažem se“. Možda ju je podcijenio.Bilo kako bilo,sad se borio s izborom pravih riječi. Znao je on da je i u bezjačkom svijetu lijepo. Ali nije htjeo o tome pričati. Nije se htjeo prisjećati svog grada,roditelja…Ničega
-Umm..Pa da..Ovaj,ljepše je ovdje. Slažem se. Ali ima i bezjački svijet svojih čari
-Slažem se i ja da ima. Ali neznam. Pogledaj ovo. Zar bi to ikad vidio u bezjačkom svijetu?-rekla je prilično samouvjereno Stella pokazujući na ona čudna stvorenja koja vuku kočije..
-Pa imaš pravo..Toga tamo nema. Zapravo vrhunac bezjačkog života je sjedenje pred televizorom i pričanje na mobitel.
-Mobitel? Televizor?-upitala je Stella. Lice joj se iskrivilo u nekakvu grimasu. Možda je pokušavala shvatit o čemu Aden priča. Ubrzo je izvadila jednu od knjiga iz svoje torbe. Knjiga je nosila naslov „Čudesan bezjački svijet“. Stala je brzo listati stranice i tražiti pojmove
-Televizor je kutija u kojoj se izmjenjuju slike i zvukovi. Bezjaci,kojima je dosadno,gledaju u nju i zamišljaju svoj život malo drugačije. Neki čak padnu u depresiju koliko ti ljudi na filmovima imaju dobar život.
-Čekaj,čekaj..Ljudi žive u toj maloj kutiji?!Pa to je tako nehumano! – prekinula ga je Stella u pola rečenice
-Ma nee.Oni ne žive tamo. Oni to snimaju posebnim uređajima i onda to stavljaju u televiziji i puštaju..-znao je Aden da to i nije najbolji opis,ali što je mogao..
-Uf,već sam se pribojala da su bezjaci neki divljaci. Znaš ko oni neandertalci koji su živjeli u pradoba i to..
U tom trenutku kočija je stala. Aden se tiho nasmiješio Stelli i izašao iz kočije. Ostao je zapanjen. Hogwarts je uživo izgledao još bolje nego na slikama. Stella ga je lagano gurnula i ušla kroz velika,crna vrata. On ju je tiho slijedio. Hodao je otvorenih usta i očima upijao svaku sliku. Kao da se pribojavao da će to sve izblijedjeti. Stella mu se smijala. S razlogom. Izgledao je prilično glupo hodajući otvorenih usta. Ali što je mogao? Hogwarts ga je totalno osvojio..S velikim zidovima,građenim od velikih ploča kamena,na kojima su se nalazile svijeće i slike u kojima su se ljudi micali i namigivali Adenu.
-Koji si ti dom? – upitala je Stella
- Hufflepuff
-O super. Onda ćeš me morati stalno trpjeti – rekla je Stella i nasmijala se
Aden joj je uzvratio osmjeh. Bilo je lijepo znati da poznaje bar jednu osobu u Hogwartsu. Bit će mu lakše. Aden i Stella tiho su cupkali po mramornom podu. Adenu se činilo besciljno,ali Stella je znala gdje ide. Tražila je glavnu dvoranu. I uskoro ju je našla. Bila je gotovo puna. Galama se dizala iz nje. Aden je podigao glavu i divio se nebu. Ako to može nazvati nebom. Znao je Aden da to nije pravo nebo. Ipak je on nešto i čitao o Hogwartsu. Iz njegova razmišljanja prenulo ga je Dumbledorovo nakašljavanje. Stella ga je povukla i posjela na klupu zadnjeg stola nadesno. Većina učenika nije ni primjetila njih dvoje. Bili su prezauzeti pričanjem priča i doživljaja s ljeta. To mu se svidjelo. Možda njegov boravak u Hogwartsu i neće biti tolika katastrofa kakvu je očekivao..Tko zna. Možda će uživat.