Piše: Ljubica Uvodić Vranić, psiholog – psihoterapeut
( Izvor : " Zdrav život", obiteljski časopis o zdravlju, besplatni primjerak, br 78/2009, prenosi @catwoman )
Kad je moć u pitanju, kao i bilo koja druga ovisnost, nema laganog i blagog povratka na staro. Gubitak moći je kao skidanje s droge. Teško je i izgleda kao da živ čovjek ima iskustvo smrti. Neki to prežive. Neki se slome. Pri tom je najteže shvatiti što se događa.
Mi ljudi u našim životima zaposjednemo različite uloge i u različtim razdobljima neke nam se uloge više sviđaju, a neke manje. Naviknemo li se na slast koju nam daje neka uloga, možemo učiniti logičku pogrešku koja se zove pars pro toto. To znači da možemo jednu svoju ulogu, npr. ulogu privremenog predsjednika ribolovnog društva Gornjih Sela, koja je samo po sebi tek - par, tj. dio nas, mali dio nas ( i to samo dio onoga koji traje onoliko koliko traje naš mandat ) uzeti kao cjelinu – toto.
Biti prvi u selu , prvi u lovljenju manjih ili većih riba, daje čovjeku moć. I onda se ta moć, zamislite, prenosi na druga životna područja. Onaj tko je privremeni predsjednik, čega god, postaje i kod kuće predsjednik. Naša majka takođe počinje gledati s respeketom i strepiti kakav će biti komentar nedjeljnog ručka. I tada krene igra u koju su svi sudionici odgovorni. Jedni se (ne)umjerneno dive, drugi odmah oponašaju to divljenje i čak ga žele nadmašiti. a predmet divljenja, čovjek vrijedan divljenja, povjeruje u to ( poltronsko i nekritično ) divljenje. Počne u njemu uživati i počne ga iskorištavati u svoje dobre ili manje dobre svrhe
Priča o vuku koji je otkidao glavu guskama
Bio jedan vuk, iza sedam brda i sedam mora. Naravno, daleko od nas i od naše zemlje, toliko daleko da možemo slobodno i neopterećeno razgovarati o njemu i njegovoj sudbini.
Taj vuk bio je zločest. Ma, zapravo – vrlo zločest. Okrutan. Otkidao je glavu guskama. Čim bi mu se guske približile i zbog straha i neuspješne obrane psikale na njega, on bi im otkinuo. glavu. Nakon što se vuka upozorili da zlupotrebljava svoju moć, da je to vrlo okrutno, vuk se odučio popraviti. Ma što popraviti, odlučio je biti posebno dobar, štoviše, postat će svetac.
Svi su mu odmah povjerovali i podržali ga. Divili su se njegovoj plemenitoj odluci. Bili su sigrni da će ju on provesti u djelo. Pustili su ga u blizinu gusaka. Guske su psikale zbog straha. Vuk im je otkidao glave.
" Pa, kako si mogao? ", pitali su vuka.
"Što kako sam mogao ?", čudio se vuk.
"Otkidati glave guskama", objašnjavai su.
"Je, morao sam. Pa one su psikale na sveca !", odvratio im je vuk, samouvjereno i odlučno.
Eto, kao što lijepo vidimo, u ovoj dalekoj zemlji u kojoj žive vukovi i ovce / guske i poneki stražar , unatoč dobrim namjerama i "pravim" odlukama, stvari se u svojoj biti ne mijenjaju. Mijenja se samo, eventualno, pravdanja za učinjeno. Tumačenje se mijenja, a bit ostaje.
Moć, snaga, osjećaj da si jači od nekog, daje ti " pravo" , ma što pravo, daje ti dužnost da tu svoju moć, snagu i osjećaj da si jači provjeriš, iskoristiš i tako tu svoju moć proširiš. Nakon što uspješno iskoristiš svoju moć, badave slabe guske psiču, stekneš iskustvo, osjetiš korist i budeš ponukan da takvo ponašanje ponoviš, ustališ, ono ti prelazi u naviku jer ti na neki način odgovara i povećava tvoju moć.
Ima li tako ponašanje svoju štetnu, opasnu, pa čak i kobnu stranu ? Naravno da ima ! Ali to vuk, opijen svojom slavom, sit i zadovoljan zbog hrane, uspjeha i privilegija - a posebno zbog toga što je sve tako lijepo objasnio tako da stražari i promatrači nisu mogli reći ni riječi - ne vidi i ne želi vidjeti.
Naša precepcija pod utjecajem naših interesa – rekli bi psiholozi. A narodna poslovica kaže:" Što se babi tilo – to joj se snilo. "
Vuk postaje ne samo svetac, nego branitelj. On nas brani od bogohulnika , od nevjernika , koji ne vjeruju u sveca !
Mnoge guske povjeruju u to priču. Zbog straha. Neke se nadaju da će, ako ne budu psikale na vuka, ostati na životu. Vuk se deblja i hrani ne samo glavama gusaka, nego i svojom " opravdanom " borbom.
Post je objavljen 03.01.2010. u 00:02 sati.