Prikrala nam se još jedna subota u siječnju. Pravim nešto kao inventuru prethodne godine, samo što u ruci ne držim kalkulator, ni račune.
Nije bila loša. Izdala se i knjiga. Nije neki uspjeh kad se uzme u obzir da me ni jedan pravi izdavač nije htio.
Dobio sam nekoliko kilograma. Dječak je narastao. Sad smo u fazi da razgovaramo.
Prestao sam pisati na ovom mjestu. Razlog je umor. Neispavanost. Zauzetost. Intenzivno proučavanje pisanja kao takvog.
Imam ideju koju moram nekako ukrotiti, staviti u okvire, sabiti u stotinjak stranica... A to ne mogu ako nisam posve u tome, svom dušom i tijelom.
Riječ je o jednoj priči, napetoj i hrapavoj, priči koja me već neko vrijeme proganja, dašće mi za vratom, pritiska i muči. Šapće mi, "Napiši me ti kučkin sine, barem ti kad već ni jedan pravi pisac neće. Molio sam i Tomića, i onog šminkera što putuje svijetom, ali oni su prevelike face. Sjetio sam se da sam te negdje sreo prije nekoliko godina, onda kad si slomljen počinjao pisati, i pomislio, bolje išta nego ništa. Napiši me dok netko bolji od tebe nije shvatio kakv potencijal imam."
Nemam što izgubiti.
Ali onda je gotovo s pričama. Navodno je to neki put koji svaki pisac mora proći. Izda nekoliko loših stihova, poneku priču, pa obija vrata izdavača sa zbirkom koju nitko neće, a moram priznati imao sam i vezu kod jednog glavnog urednika. Shvatio sam koliko su priče loše tek kad mi se ni on nakon prvog e-maila više nije javio.
Sad je vrijeme za hrabrost. Za roman.
Ovdje ću gomilati crtice. Poput ove.
Sretna nam Nova 2010. godina. Imam neki feeling da je ovo lijep okrugao broj.
Post je objavljen 02.01.2010. u 16:37 sati.