ČETVRTO POGLAVLJE
Sučeljavanje
Pošto smo našli mjesto za koje smo smatrali da je sigurno, Culainn, Kreuzmann, Lorenzo i ja pošli smo na spavanje. Naša je trenutna lokacija bila neka špilja u Portugalu koju smo bili prisiljeni dijeliti s nebrojenim mravima, kukcima i ponekom zmijom.
„Portugal! U Portugalu smo! A gdje spavamo? U staroj, smrdljivoj špilji, koja još smrdi na medvjeđi drek!“ požalio se Lorenzo.
Jedini odgovor bilo mu je kruljenje Kreuzmannova želuca. Zadnji komad ukradene krave pojeli smo odavno, no kako smo stalno izbjegavali veća naselja i gradove, hrane baš i nije bilo u izobilju.
Morali smo u lov, i to što prije.
„A da pojedemo Culainna?“ nastavi Lorenzo, „ionako nikakve koristi od njega.“
San me je na kraju ipak svladao, unatoč Lorenzovoj i Culainnovoj svađi, koja bi probudila i mrtve.
Od svoje preobrazbe bio sam nevjerojatno laka sna, budio sam se i na najmanji šum ili čak novi miris, pa nije nikakvo čudo što sam prvi otkrio da imamo goste. No, nažalost, shvatio sam to mrvicu prekasno, nakon što mi je u glavu doletio okrugli kamen, brzinom kometa.
Pao sam u nesvijest, a zadnje čega se sjećam bio je promukli lavež i Culainnovo režanje.
„Vidi, vidi! Što tu? Maljeni vukić? Izgubljeno?“ čuo sam glas kako se smijulji, a u odgovor je dobio promukli smijeh nekoliko osoba.
Pred očima mi je još bio mrak, no mogao sam po zvuku odrediti da više nismo bili u špilji, i da osoba koja se smije sjedi nekoliko metara ispred mene. Čuo sam pucketanje vatre.
„Eh,eh, vi zaspilo, Lješ vas uhvati!“
Njegov katastrofalno iskrivljeni engleski još je više pogoršavao moju glavobolju.
Vid mi se polako vraćao, pa sam mogao razabrati obrise ispred sebe. Culainn i ostali su bili zavezani za drvo nedaleko od mene, i svi su se micali. Odahnuo sam. Otmičari nas zasigurno nisu namjeravali ubiti. Barem ne zasad.
„Što hoćete?“ upitao sam drsko.
„Tko ste vi?“ upita Culainn.
„Imate nešto za jesti?“ upita pak Lorenzo.
„Lako, lako vukići! Jedno po jedno! Imate ime?“
„Ja sam Mark…Mark Christiansen“ rekao sam prvo ime koje mi je palo na pamet.
„Culainn, drago mi je“ zareži on.
„A ja sam gladan, drago mi je“ reče Lorenzo.
„Ti Gladan? Hahaha, ja ne čuo još takvoga ime! A Lješ svugdje putovao...“
„Tko je taj Lješ kojeg stalno spominješ?“ upitao sam, pokušavajući promijeniti ton.
„Pa ja! Iz jedan selo u Albanija. Došla neki žena, hoće me u vojska, da plaća, ali još ništa! Ali barem dobra hrana! Ja šef!“
Zadovoljno sam shvatio da Lješ baš i nije previše inteligentan, a k tome je i 'šef'. Pun pogodak.
„A reci, Lješu, kakva je ovo ogrlica na meni?“ upitao sam.
„E to trikić od gazde! Kaže: 'uloviš ih, stavi oko vrat, pa nema vukovi!' “
„A tko je taj gazda?“ upitao sam dalje.
„A to ne reći, jer inače loše!“
„Ne zove li se možda Damian?“ upita Culainn, iskušavajući sreću. I sreća ga pomazi.
„Nije!“ zadere se Lješ, što je praktički bilo isto kao da nam je rekao sve što zna o njemu.
„Oh, baš šteta što nije Damian“ počeo sam, namignuvši Culainnu.
„Jer znaš, Damian je naš stari prijatelj i baš smo krenuli njemu! Možeš li nas odvesti tamo?“
„Ah, skužim! Misliš da glup!?“ zareži Lješ ljuto.
„Ma ne, naravno, ne, ne“ pokušao sam popraviti grešku, ali uzalud. Još jedan okrugli kamen zabio mi se u rebra.
Tada dotrča jedan njegov čovjek.
„Shefi, vjen dikush!(Šefe, netko dolazi!)“ reče on.
Pogledavši nas, Lješ izda nekoliko zapovijedi, pa nas odvezaše, i odniješe nazad u špilju.
„Lješ ima gosti! Vi u špilji, ja poslije po vas! Jasno?“
Kimnuli smo glavama. Prilika za bijeg.
No, izgleda da smo pravili račun bez krčmara. Gosti su bili odredi za novačenje, svega nekoliko stotina vukova, no na njima su sjedili jahači. Hipnotizirani ljudi, shvatio sam.
„Gad koristi ljude u borbi!“ rekao sam bijesno ostalima, kao da i sami nisu vidjeli što i ja.
Na čelu odreda bio je ogroman crvenkasti vuk, slijep na jedno oko, ali i jedini vuk na kojem nije bilo jahača.
„Veličanstvo, vi ne u Dubrovnik?“ promrmljao je Lješ, uz duboki naklon.
„Naišli smo na neke…hm…prepreke.“
„U red, u red…“
„Kako stojite ovdje?“ upita vuk, ne mijenjajući oblik. Preneraženo sam shvatio da ima ženski glas.
„Lješ je uhvatilo zarobljenik! Hoćete vidjela?“
„Stvarno? Odlično, mislim da ću vas predložiti za odličje, već dugo mi se čini da ga zaslužujete! Primit ću ih, no kasnije, u mom šatoru. Dovodite jednog po jednog.“
Mržnja koju sam u tom trenutku osjetio prema toj ženi bila je nevjerojatna, samo zbog tih bahatih riječi „predložiti za medalju“.
„Velika riba“ reče Lorenzo, zazviždeći.
„Na zapovijed!“ reče Lješ, uz još jedan naklon.
Konačno smo, na sveopće zadovoljstvo, dobili nešto za jesti. No zadovoljstva je ubrzo nestalo, kada je Lješ osobno došao u špilju.
„Ti, crni, sa menom!“
Culainn ustane, bezizražajnog lica.
Vrijeme je prolazilo, Kreuzmann i Lorenzo (glođući veliku kost) već su bili pozvani, a nijedan se nije vratio. Ostao sam samo ja.
„Christine-nešto, dođi.“
Ušao sam u veliki šator, u kojem je gorjelo nekoliko baklji, veoma jednostavno uređen, sa nekoliko običnih vojničkih stolaca u sredini.
Na stolcu u sredini sjedila je prilika pod kapuljačom i s čašom u ruci, a oko nje nekoliko stražara.
Prišao sam pognute glave, ne usuđujući pogledati gore, strahujući zbog onoga što ću vidjeti, ili bih mogao vidjeti.
„Podigni glavu“ reče ta žena, nevjerojatno zvonkim, a opet nedvojbeno zapovjednim glasom. Da stvar bude još i gora, nevjerojatno poznatim glasom.
Pogledao sam gore.
Nije mogla suspregnuti prestravljeni uzdah, no u njenom se držanju ništa ne promijeni, osim što je stisnula čašu do te mjere da je puknula.
„Vodite ga! Vodite ga odavde! U špilju! Pod stražu!“ vrisnula je histerično.
Nisam se još ni snašao, a nekoliko para ruku već me dignulo sa poda, i najvećom mogućom brzinom odvelo u špilju, koja je i dalje bila prazna. Počeo sam strahovati za živote svojih prijatelja.
Sjedio sam u mračnoj špilji, sam kao na groblju, a izvan nje stotine su mojih neprijatelja slavile rođendan nekog pukovnika. Hrane i pića bilo je u izobilju, i svima je bilo toplo jer su plesali, ali i vatre su gorjele.
No ni meni nije bilo zima. Grijao me takav bijes, takva mržnja, želja za krvlju i ubijanjem da više nisam znao za sebe. Pred očima mi se mračilo, kosa mi se nakostriješila, oči bljesnule jarkocrvenim sjajem.
Nisam se sjećao da je moja ogrlica puknula, niti da sam se pretvorio u većeg vuka no ikad, da su moje šape bile zlatne a kandže na njima duge kao ljudski lakat, niti da sam zarežao tako glasno da je sa stropa popadalo kamenje i da se špilja urušila, zatrpavši sa sobom nekoliko stražara.
Znam samo da sam osjetio snagu koju nikada prije nisam osjetio i da sam jednim potezom doslovce uništio četvoricu ljudi ispred ulaza u špilju.
Vidio sam zatečenu gomilu koja je prestala plesati i u općoj se zbrci pokušala preobraziti. Nijedan nije mogao umaći mojim šapama, nijedan nije bio dovoljno brz da se obrani od mojeg udarca, a golemim sam raljama i očnjacima veličine manjeg čovjeka pregrizao i po nekoliko ljudi istovremeno, dok me okus krvi samo dodatno razdražio.
Vidio sam strah u njihovim očima, no nije me bilo briga.
Bio sam nadomak šatoru riđeg vuka, a i bilo je samo pitanje trenutka kada će se njezini vojnici okrenuti i pobjeći.
Skočivši po posljednji put, jednim zamahom svoje goleme šape razderao sam šator i naišao na posljednji dio otpora. Elita očigledno. Stajali su u razvučenom redu, a iz njihovih grla dopiralo je promuklo režanje.
Bez oklijevanja, bacio sam se među njih, pa smo se, uz divljačko režanje, pretvorili u golemo klupko dlake, zubi i pandži. Borba je potrajala punih nekoliko minuta, i već se činilo da je gotovo, kada se kraj šatora pojavila ona sama u ljudskom obličju.
Trznula je rukom, a mene kao da su obavile neke nevidljive spone, pa se više nisam mogao pomaknuti.
„Stanite!“ naredi ona svojima.
Preživjela dvojica skočila su sa mene, svejedno režeći, udaljivši se oprezno, kao da nisu vjerovali da sam gotov. A niti ja nisam mogao vjerovati. Jednim malim pokretom je prekinula ovu borbu, u kojoj je poginulo više od pola njezine vojske, i to samo od moje ruke.
„Možete ići, gospodo“ reče vojnicima, i dalje mirno gledajući u mene.
Oni se u tišini pokupiše.
„Sada,“ poče ona, „možeš birati Aidane. Hoćeš li se smiriti pa da te odvežem, ili ćeš me prisiliti da te ubijem?“
U odgovor je dobila samo divljački vrisak.
„I mislila sam“ reče, ispruživši ruku prema meni, što me nevjerojatno zaboljelo.
Polako sam se vraćao na staro. Ruke su mi opet poprimile ljudsko obličje, zubi se izravnali, dlaka nestala, a i um se razbistrio.
„Sada ću te pustiti, Aidane. Nemoj odmah podivljati, molim te.“
Ionako sam jedva bio pri svijesti, pa nisam mogao podivljati ni da sam htio. No u tom trenutku mi je umom prozujao čitav niz misli koji me potpuno prestravio.
Zadnjih nekoliko mjeseci mi je kao munja proletjelo kroz glavu.
Dan kada sam upoznao Culainna, Damiana, dan kada sam bio pozvan na večeru kod Baineovih, ali najvažnije: trenutak kada sam upoznao Eileen.
Sjetio sam se i naše prve večeri kada smo bili sami. Večeri nakon Seamusovog vjenčanja.
Sjetio sam se topline njezinog tijela, njenog toplog daha od kojeg mi se pomutio um, mirisa njene duge,mekane kose, njenih očiju za koje bih preplivao sve oceane, pretrčao sve pustinje, očiju i usana za koje živim.
Prilika se polako približavala, na kraju kleknuvši kraj mene.
Rukama je polako krenula prema svojoj glavi. Nježnim, svijetlim rukama kojih sam se itekako dobro sjećao. Dok sam tako ležao, ne mogavši odvojiti pogleda od nje, Eileen skine kapuljaču, nasmiješivši mi se.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.
„E pa ovo više ne liči ni na što“ reče Conor Baine, ispivši zadnju kapljicu rakije iz jedne od svojih četiriju čuturica kojim ga je opskrbila Eileen.
„Što je sad?“ upita Seamus.
„Nevjerojatno mi je da nismo uspjeli pobjeći, onda kada smo imali sve kao na pladnju. A sve je to zato, što vi niste u stanju pretrčati pedeset metara u komadu!“ odvrati Conor.
Istina je zapravo bila veoma drukčija.
„Kako to misliš?“ pobuni se Shelley.
„Upravo tako kako sam i rekao“ reče Conor uštipnuvši je prijateljski za obraz.
„Conore, da tvoj vjetar nije probudio stražare onog vražjeg Albanca, mi bi sada negdje pijuckali vruću čokoladu, i spavali u toploj vreći! Ali ne!“
„Oprosti, ali to je potreba svakog normalnog čovjeka!“
„Da nije bilo tvog vražjeg prdeža, mi ne bi niti morali trčati!“ reče Seamus već bijesno.
„Kako želite“ reče, okrenuvši se prema ulazu u šator.
„Oh, dobivamo nove!“ reče.
„Što?“ upitaše ostali u čudu.
Conor zausti, nesumnjivo da odbrusi nešto prosto i bezobrazno, no kao odgovor svima u šator uđoše naoružani vojnici, a za njima nekoliko zarobljenika.
Ostaviše ih na sredini šatora, pa odoše.
„Dakle to je ta Aidanova ženskača? Ludo neko stvorenje“ progovori jedan od pridošlica, točnije Lorenzo.
„A vi znate Aidana?“ upita Seamus zainteresirano.
„A vi imate nešto za popiti?“ upita Conor, zaradivši Seamusov prijeki pogled.
„Vidi, vidi, odbor za doček“ reče Culainn sarkastično.
No najednom svi zastadoše.
U šator uđe visoki čovjek, duge, crne, kovrčave kose, u kaputu koji mu je padao do poda i teškim vojničkim čizmama.
Seamus prestravljeno uzdahne.
Bio je to čovjek zbog kojega je i otišao u Ballyshannon, kako bi pisao da zaradi za kruh i krov nad glavom. Njegov poslodavac, James Jones.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.
„Još uvijek ne shvaćam“ rekoh, rezignirano odmahujući glavom.
Eileen se popustljivo nasmiješi.
„Samo pitaj što te zanima.“
„Dakle, one večeri, nakon što smo se posvadili, otišla si prvo do Conora, a zatim ravno na kolodvor. I tamo te dočekao…?“
„Neki šminker, Jones, ili tako nešto. Englez.“
„Znači, već smo zaključili, to je James Jones, Seamusov poslodavac?“
„Očito.“
„Hmmmm…. Damian se dakle pripremao godinama!“
„Očito.“
Pogledao sam je. Bila je lijepa i nakon svih ozljeda i nevolja u kojima se našla, štoviše, svi ti problemi dali su joj neku oštrinu. Bila je to žena koja se znala brinuti za sebe.
„I to je sve dovelo do toga da prijeđeš Stanislawu?“
„Tako je.“
Osjetio sam kako njena ruka traži moju, i kako mi naslanja glavu na rame.
Mirisala je tako predivno, bila mi je privlačnija i ljepša no ikad.
Lagano sam se nagnuo nad nju, poljubivši je.
Ostali smo tako neko vrijeme u tišini.
„Odakle ti ovaj ožiljak?“ upitao sam.
„Jones me napao kada sam odbila poći s njim“ reče.
„Taj gad“ zarežao sam.
Stavila mi je prst na usta, nježno me pokušavši smiriti.
„Smiri se, Aidane. Sada smo opet skupa, i nitko nam ništa ne može.“
„Volio bih da je tako“ rekao sam žalosno, odvojivši se od nje da je mogu pogledati ravno u oči.
„Ali?“ upita ona zadrhtavši.
„Ali znamo i predobro s kakvim osobama imamo posla. Mogu nam oni puno toga, Eileen. I previše. Ovo nije neka glupa bajka u kojoj svi znaju da će ljubav pobijediti mržnju, da će dobro pobijediti zlo. Ovo je stvarno, sve oko nas je stvarno!“
Namrštila se.
„Ali ljubav uvijek pobijedi?“ upitala me s nadom u glasu.
„Da, ljubav uvijek pobijedi“ rekoh nasmiješivši se, i sagnuvši se da je još jednom poljubim.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-
Situacija u šatoru nije bila dobra ni za koga, osim naravno za Jonesa.
„Dakle…“ poče on ljigavim glasom.
„Kako ste, Seamuse? Nismo se vidjeli već dugo.“
Seamus prezirno pljune prema njemu.
„Vidim, iz nekog razloga ste ogorčeni?“ upita sa zlobnim smješkom.
„S punim pravom“ reče Lorenzo.
„Vidi! Ako to nije dobri stari Lorenzo!“
„Zar si slijep? Ne vidiš li da ja stojim pred tobom?“
Jones je djelovao zbunjeno.
„Naravno da vidim.“
„Pa što onda pitaš? Likuješ, zmijo?“
Zlokoban cerek bio je dovoljan odgovor.
„Vidim, i dalje si onaj arogantni, debeli nesposobnjaković?“ upita Jones.
Lorenzo zausti da mu odvrati, no umiješa se Culainn.
„Što hoćeš?“ upita smrtonosno tihim glasom.
„Oh, Culainne. Damian jedva čeka da te vidi. Spremio ti je nešto… posebno.“
„Jedva čekam“ zareži Culainn.
„No, nemam vremena za gubljenje. Straža!“ vikne on.
Uđoše trojica crno odjevenih Slugu, s Damianovim pentagramom uvezenim na prsa.
„Pogubite ih sve osim crnog. Za njega imamo nešto bolje.“
Sluge kimnuše, a Jones izađe. Vrijeme je da se pozabavi s izdajicom Eileen.
„Otišao je? Khm…Dakle dečki, za ovo stvarno nema potrebe“ poče Lorenzo diplomatski.
„I ja mislim“ reče jedan Sluga prasnuvši u smijeh.
Kada je skinuo kapuljaču, nasmije se i Culainn.
„Stanislawe Konjecpoljski! Točno na vrijeme!“ reče Lorenzo, također nasmijan.
„Što ti radiš ovdje?“ upita Kreuzmann, oglasivši se prvi put nakon dugo vremena.
„Duga priča“ poče drugi Sluga, također skinuvši kapuljaču. Bio je to Dragunov.
„Hajde da vas oslobodimo“ poče on, „ kratki smo s vremenom.“
Dođoše do njih, i jednim potezom obiju lokote njihovih ogrlica.
Ovi se odmah pretvoriše u vukove.
Dragunov se okrene ostalima.
„Ja sam poručnik Dragunov. Na vašoj sam strani, slušajte me pozorno! Trebamo svaki par ruku do kojega možemo doći, što znači da jašete ovu gospodu. Dame, izađite na stražnji izlaz, tamo vas čeka pratnja koja će vas odvesti na sigurno. Jesam li bio jasan?“
„Kristalno“ reče Conor zajedljivo.
„Trebat će vam ovo“ nadoda Stanislaw, izvadivši iz kaputa dvije automatske puške.
„Znate li rukovati njima?“ upita on.
„Otprilike“ reče Conor iscerivši se.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.
Eileen i ja smo taman šetali livadom prema jednom lijepom vidikovcu, kada je iz šumarka kraj nas izašla osoba zavijena u crno.
Eileen me pogurne iza sebe.
„Stvarno misliš da me treba štititi?“ upitao sam ravnodušno.
Na mjesečini se vidjelo da se osoba ispred nas nasmiješila, pokazavši red oštrih zubi.
„Damian?“ upitao sam šapatom Eileen.
„Nije“ začuo sam odgovor od neznanca.
„Jones“ zareži Eileen.
„Pogodak“ reče Jones sarkastično.
„Usudiš se sam napasti nas dvoje?“ upita Eileen sumnjičavo.
„Oh, ne, nije mi bilo ni na kraj pameti“ reče, i dalje se smiješeći, podignuvši ruku u zrak.
Iznenada se oko nas stvorilo petnaestak Slugu, svi u ljudskom obličju.
„Šah mat“ reče, još uvijek sa smiješkom na usnama, spustivši ruku prema nama, što je očito bio znak Slugama da nas napadnu. Iz njegove ruke bukne vatra, osvijetlivši livadu.
Jedva smo se izmaknuli vatrenom mlazu, no on je otopio okolni snijeg i zapalio dio šume.
Pretvorio sam se u vuka, a moje je bijelo krzno sablasno sjajilo na mjesečini, stapajući se s okolnim snijegom.
Petnaestorica su napala.
Eileen je navalila na njih, bez ikakve najave, režeći na sav glas. Ja sam pak ležao, stopljen sa snijegom, dok su se prema meni približavala trojica Slugu, režeći potiho, pozorno promatrajući snijeg, ne bi li me vidjeli ili nanjušili.
Kada mi je prvi došao dovoljno blizu, skočio sam na njega, jednim udarcem pandži odvojivši mu glavu od tijela.
Drugi je prestrašeno ustuknuo, što mi je dalo dovoljno vremena da se bacim na njega, što sam i učinio, rastavivši ga sa životom.
No treći mi se prikrao s boka, zarivši mi zube i pandže u leđa. Vrisnuo sam od boli. Činilo mi se da će me pregristi, kada je odjednom stisak popustio, a on pade mrtav.
Kraj mene protrči Culainn, s Conorom na leđima, a on pak s puškom u ruci. Urlao je kao luđak.
Dvadesetak metara dalje, Eileen se borila s dvojicom. Stjerali su je u kut. Taman sam joj krenuo u pomoć, kada je odjeknulo nekoliko dugih rafala i obojica su pala mrtva.
Seamus i Conor su stigli prije mene.
„Aidane! Drž' ga!“ začuh Eileen kako me doziva.
Zbunjeno sam je pogledao, a ona je već trčala za Jonesom.
Okrenuo sam glavu prema borbi, pokušavajući dozvati Culainna.
„Idi samo, idi sredi gada, mi ćemo riješiti ove gnjusove!“ čuo sam Lorenzov glas.
Potrčao sam svom snagom prema puteljku gdje je Eileen lovila Jonesa.
Nekoliko kilometara dalje, staza se spuštala prema vidikovcu na koji sam trebao ići s Eileen. Savršeno sam vidio situaciju. Hrvali su se na podu, oboje u ljudskome obličju.
Iznenada njihovu borbu prekine vrisak. Sledio sam se.
Eileen je ostala ležati na podu, a Jones je otšepao nekoliko metara od nje, tražeći nešto po džepu. Na mjesečini sam vidio odbljesak srebrnog pištolja.
Bez razmišljanja sam se bacio dolje k njima.
„Laku noć“ promrmlja Jones i povuče okidač.
-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.
„Jesu li to svi?“ upita Conor, držeći ruku savijenu tako da je cijev njegove puške bila usmjerena prema nebu. Držao se kao profesionalni vojnik, a tako je i govorio.
„Vjerujem da jesu, osim ako nisu oživjeli od posljednjeg puta kada si to pitao?“ odgovori mu sarkastično Lorenzo.
„Nekoliko ranjenih je pobjeglo u šumu“ reče Culainn.
„Jesu li svi u redu?“ upita Lorenzo.
„Trebali bi biti. Gdje su Kreuzmann i Seamus?“
Kao odgovor, nedaleko od Culainna, ispod hrpe tjelesa netko se promeškolji.
„Tamo!“ usklikne on.
„Raščistite to, dečki“ reče Conor otpuhnuvši dim cigarete.
Na podu su ležali Kreuzmann i Seamus.
„O sranje“ zastenje Conor.
„Lorenzo, preuzmi Kreuzmanna, Conore, ti i ja ćemo Seamusa“ zapovijedi Culainn.
Lorenzo raščisti ostatak tjelesa, pa odvuče Kreuzmanna na stranu. Conor i Culainn naprave isto to sa Seamusom.
„Kreuzmanne, čuješ li me?“ zadere se Lorenzo, pokušavši dovesti Kreuzmanna k svijesti.
Ovaj se opet promeškolji, lagano otvorivši oči.
Na boku je imao gadnu posjekotinu, i izgubio je previše krvi.
„Drž' se stari, sredit ćemo te! Bit ćeš kao nov! Obećajem!“ zavrišti on očajno.
Kreuzmann ga pogleda, nasmiješi se, i izdahne.
Ni na drugoj strani baš nije bilo bajno.
Seamus je doduše bio pri svijesti, a to se nažalost znalo, jer je vrištao iz petnih žila.
Protivnik mu je odgrizao čitavu desnu nogu.
„Kako dovraga da mu zavijemo tu ranu?“ upita Conor Culainna.
„On mora u bolnicu! Povezati ćemo mu ranu koliko možemo, ali moramo biti brzi, jer ako iskrvari…“ Nije morao dovršiti rečenicu. Conor je i predobro znao što će biti ako Seamus izgubi previše krvi. I male bebe već znaju.
Lorenzo je pomogao Conoru da privežu Seamusa Culainnu za leđa.
„Vratit ću se uskoro. Čekajte tu, ali prije odite pogledati što je s Aidanom i Eileen. Usput ću javiti Stanislawu i Dragunovu da ima preživjelih Slugu, neka ih nađu.“
„Hajde, samo idi!“ reče Conor, nastojeći ga požuriti.
On otrči, ostavivši za sobom vjetar koji je uzdrmao okolno drveće i grmlje, koje je zašuštilo. Na šumu se spusti tišina.
„Idemo li pogledati?“ upita Lorenzo.
Conor stavi novi redenik s mecima u pušku, i repetira je.
„Idemo.“
Post je objavljen 01.01.2010. u 17:56 sati.