ČIJA JE I U ČIJIM JE RUKAMA REPUBLIKA HRVATSKA U KOJOJ JE DOSTOJANSTVO ŽIVOTA ODUZETO I POLJOPRIVREDNIKU NA SELU I RADNIKU U GRADU?
Završava Godina koja je za poljoprivredu bila teška.Nije to subjektivan sud, to je realnost koja se očitovala kroz proteklih 12 mjeseci. Vrlo niska otkupna cijena pšenice, još niža cijena kukuruza, čak ispod 0,50 lipa, mlijeko čija se cijena spustila ispod dvije kune po litri, što je postao težak uteg farmerima mliječnih krava, koji od otkupljenog mlijeka moraju vraćaju svoje kredite za više milijuna kuna vrijedne podignute farme, i obećanih na ime poticaja 205 milijuna kuna, a ne isplaćenih najglavniji su problemi hrvatske poljoprivrede.
Međutim može li se misliti da su lagodnije živjeli i manje problema imali poljoprivrednici svinjogojci koji su vrlo teško mogli prodati svoje svinje? Ista je stvar i sa prodajom goveda. Kupaca za svoje proizvode u zemlji nisu dovoljno imali ni povrćari. Voćari posebno uzgajivači jabuka ove godine nisu mogli spremiti urod jabuka sa svojih plantaža jer nije bilo dovoljno mjesta u ulo hladnjačama, koje su u rukama otkupljivača. Najgore su prošli voćari u Brodsko posavskoj županiji gdje je oko 50 % uroda jabuka ostalo neubrano u plantažnim voćnjacima. Treba dodati da Hrvatska proizvodi tek 50% jabuka za svoje potrebe!
Tko to ima pravo toliko ugnjetavati hrvatske poljoprivrednike, koji ne žele ništa drugo osim živjeti od svoga rada?
Čija je i u čijim je rukama Republika Hrvatska u kojoj je stopa nezaposlenosti veća od 17%, ( a takva je bila i u vrijeme Domovinskoga rata) u kojoj nema posla za nezaposlene u hrvatskim gradovima. Ljudima koji su se opredijelili za poljoprivredu život je postao vrlo težak jer proizvedeno teško ili malo mogu prodati, kredite treba vraćati - a novca nema.
MALI POLJOPRIVREDNICI OSUĐENI NA PROPAST !
No tu poteškoćama i apsurdima u hrvatskoj poljoprivredi nije kraj! Da nisam čula na svoje uši ne bi vjerovala – u hrvatskim selima na sabirnim mjestima mlijeka oko Vrbovca i Čazme, konkretno, ljudi koji sabiru mlijeko po seoskim sabiralištima – gdje mlijeko donose mali proizvođači, dobili su uputu sredinom 2009. kojom im se zabranjuje primati nove donosioce mlijeka. Nekima je ta zabrana izrečena od otkupljivača mlijeka Lure, a nekima iz Križevca gdje je glavni centar za kontrolu mlijeka. Razlog toj zabrani – rekli su sabirači – rečeno im je taj što Hvatska ima dovoljno mlijeka te da nema potrebe za većim otkupom!
Čovjek se uistinu mora upitati: kakva je to Hrvatska u kojoj živi, kakvu politiku državnici te zemlje vode ?
A kada sam kod mlijeka reći ću i slijedeće. Potkraj studenog, u dnevnim novinama između ostalog u jednom je tekstu Jutarnjeg lista pisalo kako je Luka Raić, na upit, zašto se vraća u Hrvatsku, a želi raditi tvornicu lijekova, odgovorio, da je svojevremeno predsjedniku Mesiću obećao da će kapital ponovo uložiti u Hrvatsku. Dakle spomenuti gospodin, nije prije dvije godine prodao mljekarsku industriju Luru baš u takvoj tajnosti i bez ičijega znanja, kako je to s vrha državne politike bilo prezentirano javnosti. Taj potez prodaje mljekarsrke idustrije francuskoj tvrtki Laktalis je omča, pokazalo se tijekom ove godine, oko vrata velikim hrvatskim proizvođačima mlijeka. Europski vlasnik, niskim otkupnim cijenama u čijem su oni sustavu poručuje doslovno „ ili tako ili nikako“ jer Europa ima dovoljno mlijeka. Taj isti vlasnik i malim hrvatskim proizvođačima poručuje „imam mlijeka dovoljno“ zato je krenulo ograničenje otkupa.
Kako bi hrvatski poljoprivrednici bili sretni da hrvatska mljekarska industrija Lura nije prodana francuzima i da suvereno odlučuje o količinama svoje proizvodnje i cijene mlijeka! No hrvatski su proizvođači mlijeka u raljama Laktalisa, ne radi globalizacije, već radi hrvatske gluposti, koja je započela raspodjelom hrvatskih strateških tvrtki koje su još tijekom rata dijeljene ili prodavane za sitan novac „ po babi i po stričevima“.
BIČ IZ BRISSELA
Oni koji imaju duže pamćenje, mogu se prisjetiti da su početkom 2008. za parlamentarnih izbora stranački čelnici Hrvatske seljačke stranke hvalili svoj program „Preporod hrvatskog sela“.Taj je program trebao, prema njihovu pričanju, i oživjeti hrvatsko selo, a mala domaćinstva sačuvati od propadanja. Temeljem te priče proračun za poljoprivredu 2008. bio je nešto više od četiri i pol milijarde kuna.No ta je priča bila aktualna samo do kraja 2008. U tom su periodu financijski poticana domaćinstva čak i ona s jednim hektarom zemlje i s jednom kravom, što je doduše bilo obećavajuće. No s usklađivanjem zakonodavstva s EU, hrvatsko selo gubi dobar dio identiteta.Zašto? Najprije zbog, mladih i potpuno neiskusnih pregovarača, koji nemaju svoj perssonaliti kojima je pregovarački posao dodijeljen, kao da su poslani u trgovinu kupiti „špeceraj“.Takvi nisu znali obraniti najšire hrvatske interese sela, već su pristali na šeme po kojima staračka domaćinstva moraju propasti, a prema uvjetima koje su prihvatili, danas su upitni svi drugi modeli razvoja sela. Isti takvi poljoprivredni neznalci pišu i poljoprivredne zakone koji su očajni i mnogo puta na štetu poljoprivrede.
Ove jeseni mi je jedna seoska žena u selu nedaleko Ludberega rekla „ u socijalizmu ste na selu mogli prodati doslovno sve, kamilicu, koprivu, svaku travu kakvu ste ponudili, jetru od guske, od pure, mogli ste nabrati puže i prodati, mlijeko, jaja da ne govorim, a danas nemrete prodati ništa, ni svinju ni junicu, ni mlijeko ni kravu, ni jaje. Sajam su nam ukinuli. Samo pretršci hodaju po selima i kupuju samo koliko im treba.“ Ljudi su s pravom očajni i pitaju se do kada će takva politika trajati.
EKO– ETNO MANIFESTACIJA JE IZLOG BEZ POSLOVNIH PONUDA!
Eko –etno izložba ove je godine od 14-18.10. postala međunarodna, ali isto tako ove je godine od sedam godina koliko se održava, imala najmanje hrvatskih izlagača.Taj sajam proizvoda i usluga ruralnog područja, za koji je Predsjednica organizacijskog odbora i predsjednica Uprave Hrvatskog farmera d.d. mr. Dijana Katica čak napisala u Katalogu te manifestacije da smo sedam godina sanjali „da će Eko- Etno Hrvatska postati prepoznatljiv simbol domaće sajmišne scene“ priredba je koja treba doživjeti svoj kraj ili poslovni obrat.
Kroz sedam godina po pet dana održavanja priredbe posjetioci i učesnici upoznali su bogatstvo proizvoda ruralnog područje Hrvatske. Problem je naime u tome što to bogatstvo, suvenira, zlatoveza, proizvodnje različitih sireva, likera, medovine, ručnog rada, i svega ostaloga nema svoga tržišta i nema kupaca za te proizvode osim na toj i sličnim manifestacijama.
Razgovarajući s dvadesetak izlagača zadnjeg dana na toj manifestaciji ti su mi ljudi rekli da nitko od njih na Eko-etno priredbi nije imao nikakvu poslovnu ponudu vezanu za plasman svojih proizvoda, pa čak niti ikakav razgovor na tu temu. Dolazak i boravak u Zagrebu za vrijeme trajanja Eko-etno manifestacije, tim je izlagačima skuplji nego zarada koju su pojedinačnom prodajom ostvarili.
Hrvatski izlagači shvatili su kroz proteklih šest godina da ta manifestacija nije ništa drugo nego izlog bez dobiti. Proteklih je godina na Eko-etno prisustvovalo od 13 -17 hrvatskih županija sa po nekoliko gradova. A ove godine u manifestaciju su bili uključeni izlagači iz 8 županija, tri grada i jedne općine. Nedostatak domaćih izlagača predsjednica Uprave hrvatskog farmera d.d. nadomjestila je međunarodnim - pozivom susjeda u regiji – počevši od Republike Srpske, koja ni od koga nije legitimno priznata niti je na karti ucrtana kao Republika, preko Srbije i Slovenije – do Južnomoravske regije Republike Češke. U informacijski materijal je napisala na temelju toga da je ove godine nastupilo čak 665 izlagača, u odnosu na prethodnu godinu, kada ih je bilo 583, bez naglaska, da je toliko 2008. godine bilo samo hrvatskih izlagača.
Poanta je jasna - Predsjednica organizacijskog odbora Eko-etno naredne godine treba poslati tristotinjak pozivnica poslovnim ljudima širom svijeta, kao i ljudima iz svijeta kulture i šou biznisa, koji će doći na manifestaciju Eko-etno, koji će pogledati izloženo i dogovoriti oblike i rokove kupnje i potpisati ugovore za plasman proizvoda iz hrvatskih ruralnih krajeva.
Izlika koja se rabi prema potrebi, da naši proizvođači ne mogu proizvesti dovoljne količine svoje robe i svojih proizvoda, su neosnovane. Kada će domaći ljudi imati prave kupce, imati će i dovoljne količine roba za plasman!
Višednevna Eko-Etno manifestacija bez poslovnih dogovora i ugovora proizvoljno je čak i u medijima nazivana uspješnom, a svima je poznato da je kriterij uspješnosti na sajamskim izložbama, što je i Eko-etno, broj sklopljenih poslova i potpisanih poslovnih ugovora.
Post je objavljen 31.12.2009. u 22:27 sati.