Prvo i prvo:
Bandića treba zaustaviti.
Bandića treba zaustaviti.
Drugo i treće:
Ujutro na dan izbora probudio sam se iz po svojoj prilici najčudnijeg svog sna. Po sadržaju noćne more, ali po emocijama ni približno. Dapače, sad kad ga se prisjećam, daleko mi je neugodnije.
U snu sam vjerojatno bio u dnevnom boravku, sjedio za stolom s još dosta ljudi, vjerojatno rođaka koji su kod nas bili neki dan, i svako malo se okrenuo da gledam televiziju. Na televiziji su se vrtjele slike ljudi rasporenih utroba iz kojih su visjela crijeva. Većina je ležala manje ili više mirno, a crijeva su kojekako poispadavala. Jedan se divlje batrgao dok ga je nekoliko ljudi u zaštitnim odijelima pokušavalo umiriti, a jedan ili dvojica nekamo odvlačili desetak metara dug krak crijeva. Malo poslije isti je mirno ležao, a crijevo mu je bilo uredno posloženo na trbuhu.
Nisam skroz siguran odakle mi te slike. Bitno su drugačije od onih s kolinja.
Treće sam zaboravio.
- Nisi, treba popravak da se poveže s četvrtim.
Prva verzija, da se bolje vidi što je sve promašeno:
Da ipak barem malo aludiram na tu treću, na točkice ide slovo koje putuje između napete opne između hidrosfere i atmosfere ljuto što ga je veći dio povijesti mijenjala drška za kišobran.
Popravljena verzija: Da ipak barem malo aludiram na tu treću, na točkice ide slovo koje putuje ispod napete opne između hidrosfere i atmosfere, ljuto što ga neki zovu drškom za kišobran.
Sad bi sve trebalo biti jasno.
- Naravno.
O potrazi.
Junak ove kratke priče je nekakav prirodoslovac. On će otkriti nešto svakako veliko, a kako otkriće ne bi bilo bez konteksta, pratit ćemo ga kroz neke trenutke života.
Sam početak života van maternice. Ono unutra nije pretjerano krcato iskustvima, barem ne u usporedbi s onim što slijedi, tako da je preskočeno. Prvi udah, prvi jasni zvukovi, prvi pogled izvan mraka, prvo okušavanje glasnica, ... Svakako prerano da bi imao ikakvog pojma o svojem velikom otkriću. Bolje da ga pustimo da nauči pokretati vlastite udove, hodati, govoriti, misliti, ...
Djetinjstvo prolazi bez većih trauma. Naš lik je nešto napredniji od ostale djece, rano počinje čitati, neuobičajeno puno vremena provodi sam, ali to ostaje nezamijećeno dovoljno dugo da ostaje unutar roditeljskog dojma posebnosti vlastitog potomka. U školu dolazi kao čudno dijete i takav ostaje do izlaska. Putem pokupi oveću količinu informacija o svemu i svačemu, iako će kasnije priznati da je svjestan uglavnom rupa. Razvija neke vlastite ideje i kritičko razmišljanje prema svemu. Svojem velikom otkriću još se nije počeo približavati.
Odlazi na studij. U svojoj prirodnoj znanosti solidno napreduje i polako se počinje baviti znanstvenim radom. Svjestan je da njegova znanost nije ni propulzivna ni profitabilna, ali tješi se da mu barem nije dosadno. Iako i dalje razmišlja o svemu što stigne, svoje veliko otkriće nije ni načeo.
Trideseti rođendan, koji mnogim ljudima znači kraj mladosti, njemu je problematičan samo zato što je rođendan. Iza sebe ima doktorat i hrpicu objavljenih znanstvenih radova u raznim časopisima. Piše i za domaće, i to uglavnom protiv kojekakvih pseudoznanstvenih lakomislica i varalica koji pokušavaju ili su već dobili kredibilitet u medijima. Frustracije liječi humorom koji razumiju tek malobrojni kolege, jer ostalom puku nedostaje znanja. Iako sav u znanosti, o svojem otkriću ne zna zapravo još uvijek ništa.
Četrdeset i tri godine. Počinje nositi okrugle naočale i u potrazi je za ne pretjerano kičastom šiljastom kapom. U neslobodno vrijeme i dalje radi znanost sličnu onoj iz mladosti, samo što to nitko drugi ne bi rekao. Tehnologija fundamentalno nije otišla daleko, ali strojevima se upravlja znatno brže jer su prikopčani na mozgove. Ideje i dalje dolaze samo od ljudi. Dupine i divovske lignje treniraju tek rijetki entuzijasti i teolozi rata. Misli su uredno posložene i usmjerene više prema van negoli prema naprijed. Svoje veliko otkriće još nije ni naslutio.
Šezdeset i šest godina. Znanstveni rad je oslabio i svodi se na neozbiljna istraživanja u mladosti odgođena za starost i čudne biološke eksperimente zastarjele prije dva stoljeća. Dio vremena koji ide na predavanja uskoro će pasti na nulu i slobodnog vremena bit će puno previše. Za razmišljanje? Veliko otkriće i dalje nije na popisu uskoro obavljenih poslova.
Duboka starost, barem po broju godina. I dalje se mota po svojoj znanstvenoj ustanovi jer mu je doma dosadno. Povremeno radi neke eksperimente, ali oni već odavno nemaju publike. Mensimulacije su potpuno preuzele zabavnu industriju i samo poneke stare religije prakticiraju fizikalne i kemijske metode fasciniranja. Svjestan je da je promašio većinu stvari koje je predviđao kad je bio samo duhom star, ali to ga ne brine. Jedini je koji zna za te promašaje, a sa sobom je sklopio pakt o nenapadanju. O svojem velikom otkriću i dalje nema pojma.
Par minuta prije smrti. Krajnje je vrijeme da dođe to tog otkrića. I dolazi. Sagledavši kao pravi predsmrtnik vlastiti život i vidjevši kako su se mnoge stvari smiješno posložile, poželi se pljesnuti po čelu. Ali ne može. To ga još više nasmijava. Ali ne može se smijati. Nije bitno.
- Zašto nisi jednostavno napisao to u prvom licu uz napomenu da ne garantiraš da će sve biti tako?
Ovako opisano meni se sigurno neće desiti. Jednostavne ekstrapolacije ne rade.
- Nisi tu dao projekciju budućnosti, nego vlastitih želja.
To je više kao pozadina, jer mi treba za ovo nekakva kvazibiografija. A van sebe ne znam puno ljudi. A ne znam ni opisati npr. život jednog radnka u obućarnici.
- Znao bi, da moraš.
Neću to shvatiti kao izazov. No, ovdje životni put i nije najbitniji. Samo sam našao gdje se najviše mogu približiti religioznosti, iako bi svakom poštenom religiotu skočio tlak da čuje uživo to moje tumačenje. Čak i onima koji vjeruju u toleranciju.
- Nećeš reći zašto?
Zašto je rješenje cijele zagonetke. Ć, naslova, pojašnjenja i priče.
- Smijem reći da je trivijalno?
Naravno, i ne moraš nikome priznati da sam ti ja rekao da to kažeš. Tako da se rješavači ne bi osjetili pretjerano pametno kad shvate.
- Budi ipak svjestan da pakt o nenapadanju još nismo sklopili.
- I nikad nećemo.
- Pa nisam rekao da hoćemo.
- Ubacio si riječ "još".
- To je da mu dam lažnu nadu. Znaš, da mu bude blesaviji izraz lica kad mu složimo prepad.
- Ako on ne može vjerovati nama, kako da ja vjerujem tebi?
- Postavio si mi tako gadno pitanje da se ovaj idiot koji nas tipka ne može domisliti odgovoru.
- Jesi osjetio kako mu se mozak zgrčio kad je pokušao naći odgovor?
- Aha. Kao da je vanjski tlak skočio na gigabar.
- Da odselimo u neku drugu glavu?
- A kako to misliš izvesti?
- Nemam pojma, samo predlažem.
Okaj, dosta priče. Vani je duga oko Mjeseca, ili kako se to već zove, a vjetar fijuće prekrasno. Vrijeme za gašenje elektronike.
Post je objavljen 30.12.2009. u 22:18 sati.