I nakon sto je Anthea ostala u vrtu..dani su postali - jednaki - isti - dugi.....nakon sto je onog dana otvorila oci...vidjela je samo nebo i cula tisinu, osjetila je zarenje u dlanovima i hladnocu u prsima...ali je bila...mirna...tiha....premirna...
Nea...izasao je iz vrta....okrenuvsi se jednom i pokusao joj objasniti kako odlazi zauvijek i uvijek...slusala je bez osude i mirno, samo mirno je poslijednji puta pokazala svoje dlanove i rekla mu koliko je mjesta u njoj njegovo, okrenula glavu i sklopila oci...polako i duboko udisuci i izdisuci dok su suze na licu tekle bez jecaja....
lezala je danima nocu na istom mjestu....tupa ...hladna...a opet nekako mirna..premirna....
vremenom je polako ustajala s bridecim dlanovima jer jedino uz pomoc polumjeseca je mogla nastaviti svaki dan iznova, svaki dan je koracala uzdignute glave , osmjehivala se samo maloj zvjerkici...ali je disala...polako i duboko.
proslo je vremena....vrt nije izgledao isto, nedostajale su boje i zvukovi...iako bi svakom promatracu bilo jasno da nema promjena u njemu.....njene oci su vidjele drugacije...voljela je sjediti na svojoj maloj ledenoj kuli, stiscuci sake- tamo se jedino osjecala mirno i sigurno.. i svako toliko bi pogledala sve sto joj je ostalo od Nea...svako toliko bi pokusala nesto ponovo procitati, ali je odustajala, jer je svaki puta osjetila u prsima novu santu da je narasla...
jedino bi preko dana mala umiljata zvjer s najtoplijim ocima ugrijala grudi Anthee i onda bi se iskreno njeno lice osmjehivalo, navecer..navecer je usnivala san bez snova...cemu je bila zahvalna
Nista nije zaboravljala, nista nije brisala iz sjecanja, nista nije bacala....samo je jednostavno disala i kretala svaki dan iznova......
Nakon dugo vremena osjetila je da ce nekako dotaci ju Neo....i taj dan se borila da ne krene na mjesto koje je bilo samo njihovo....bila je topla u grudima, u trbuhu su cijeli dan divljali leptirici...no samo je disala, polako i duboko, stezuci male polumjesece u sakama.....i tek navecer kada je zvjer krenula na pocinak ,,,polako je koracala na njihovo mjesto...i nasla je - nasla je njegov trag...nasla je , nesto sto je ugrijalo njene grudi pa makar i na taj tren samo...i vrt je ponovo dobio boje i zvukove i rasirenih ruku u zraku i sklopljenih ociju s osmjehom na licu se vrtila oko sebe, naginjuci glavu iza - sretna i zadovoljna, iako je znala da je to sad samo taj tren uzivala je u Neu kao i svaki puta......i znala je da Nea zna koliko joj taj trag znaci...makar samo taj tren
Nije prestajala cijelu noc, prolazila je vrtom uzdignutih ruku i s osmjehom, okretala se i vrtila...hrabro je premetala po sjecanjima i prisjecala se....sve je bilo stvarno te noci...to nije bila obicna noc......to je bila noc kada svi vrtovi prste bojama i zvukovima, noc kada svako bice siri ruke i daruje osmjehe, noc kada je padala zvijezda....
drugo jutro....se probudila s blagim osmjehom u kutevima na usnama, drzeci mali kompas u rukama...polako je ustala, polako je udahnula , sklopila oci na tren........i krenula dalje....pogledom je presla cijeli vrt, nadajuci se da san postane java...no kako god...njeno jedino drustvo - zvjer najvecih ociju ju je blago gurkalo i polako su krenuli....ona polako nogu pred nogu , ponekad duboko udahnuvsi i ponekad sklopivsi oci , samo na tren da se prisjeti.....a zvjerkica....blagog pogleda shvacajuci nesto- iako ne tocno ...sto....vukla ju je za ruku dalje i dalje....krenula je za zvjerkicom u novi dan, zatvorivsi svoju kulu...nevecer ce se vratiti.....
da li znate da se najlijepsi trenuci desavaju u nasim zivotima kada imamo zatvorene oci ???
kada sanjamo najlijepse snove mi spavamo zatvorenih ociju......
kada ljubimo najdrazu osobu...zatvaramo oci.......
kada se zelimo prisjetiti i prizvati sjecanje...zatvaramo oci .......
Post je objavljen 30.12.2009. u 12:37 sati.