Zamislite da ste u jednoj maloj učionici koja od početka sata miriše na pet drukčijih prejakih mirisa i opojan miris znoja nakon tjelesnog. Zamislite ispred sebe nastavnicu koja vrišti na vas, a uokolo još dvadesetero druge djece koja vrište jedno na drugo. Svaka riječ vama udara u glavu poput malja, para vam bubnjiće i učini da vas mozak boli.
Nastavnica vas pošalje van. Mislite si da će biti bolje na hodniku, gdje je mir i tišina.
Ali ne... i tu vas glava ubija. Osjećate se kao da vas netko pili napola. Tada hrpa pričljivih prvašića projuri kraj vas, pričajući svi u jedan glas onim dječjim piskutavim glasom. Vi se hvatate za glavu, začepite uši, ali galama ne nestaje. Osjećate se izgubljeno, jadno i bespomoćno.
Prilaze vam razne poznate i nepoznate osobe, ispitivaju vas besmislena pitanja, a onda se netko sjeti donijeti vam čašu vode.
Pružaju vam čašu, a onda netko ubaci Andol u tekućinu.
Čujete taj šum raspadanja tablete. Zabija vam se u glavu poput nestvarnog čavlića, a nevidljivi čekić ga sve jače i jače zakucava u vašu glavu.
Bacate čašu i bježite van iz zgrade.
Iritantni i nesnosni zvukovi automobila odjekuju u vašoj glavi poput nepodnošljive jeke. Nema izlaza. Zatočeni ste u svijetu besmislene galame poput uplašene zvijeri u kavezu.
Tada, odnekud se pojavi- on. Upire pogled u vas. Ostajete bez daha pred svom tom ljepotom. Čak vam daruje topli, blaženi osmijeh. Srce vam kuca sve brže i sve jače. Zagrijava se od ljubavi, naprosto se topi. Prestajete disati i misliti. Osjećate se lagano i krhko. Više nema nesnosne galame. Mrtva tišina i jedinstvena ljepota- to je sve što osjećate. A njegov tajanstveni osmijeh je još uvijek tu, bode vas u srce poput vatrene strijele, zagrijava vaše srce, vi gorite. Osjećate kako će vam oči popucati kao staklo od sve te ljepote. No, on ne mijenja izraz lica i još se zavodljivo smiješka dok vama kroz cijelo tijelo prolaze trnci i postaje sve hladnije. Osjećate sreću. Osjećate ljubav, ljubav koja vas ubija- polako, ali sigurno.
On vam prilazi. Vi drhtite. Polako grizete usnice, sve ste više napeti. Vaše oči blistaju.
Polako otvara usta. Čudni zvukovi njegova dubokog glasa dopiru vam do uha. Sad vam ne paraju bubnjiće niti vam zbog njih puca glava. Ne, ovo je sasvim drukčije. Čini vam se poput predivne melodije koju pjevaju sami anđeli. Ljubav struji kroz vaše tijelo, kroz svaku vašu stanicu, dok vam se i kosa ne naježi.
Opet se smiješka, a vi opet razdragani, umirete od ljubavi. Gorite poput šibice. Topite se, slamate u tisuće komadića.
On odlazi. Čeznutljivo gledate za njim. Odjednom vam je bolje. Vraća vam se životna snaga i postajete radosni. Osjećate se kao da ste ponovno rođeni.
Vraćate se u školu, u onu istu učionicu prepunu neugodnih mirisa. Sada vam se to čini poput predivnog parfema koji vas odvodi u daleku zemlju ljubavi. Nema više vriska i galame. I vi počinjete vrištati, osjećate se slobodno. Zabavno vam je, čak se i smijete.
Nije se ništa bitno dogodilo, ali vi ste se potpuno promijenili. Dobili ste snagu za krenuti dalje.
I to samo zbog njegovog smiješka.
Post je objavljen 29.12.2009. u 18:46 sati.