Bitka kod Schwechata – 27. – 29. listopada 1848.
Taktička situacija pred bitku kod Schwechata – zatvaranje obruča oko Beča
Odmah po izbijanju i dolasku Hrvatske vojske pod Beč, 11. listopada 1848., dogodili su se i prvi oružani sukobi s bečkim 'pobunjenicima' i 'revolucionarima'. No, sve do 25. listopada 1848. svi ti oružani sukobi, vojničkim jezikom, slobodno se mogu nazvati običnim 'čarkama' i puškaranjem, pa zapravo sve to predstavlja nekakav uvod u pravu bitku za Beč koja će se odigrati kod Schwechata.
Već 25. listopada ban Jelačić izdaje zapovijedi za početak borbi s ciljem opsade Beča i glavnom zadaćom hrvatskih postrojbi – izgradnja mosta preko 'bečke vode' i zauzimanje Praterlusthausa sa svim mostovima koji se tamo nalaze. Noću, 25./26. listopada i cijeli idući dan hrvatska 3. divizija (3. bojna 1. banske graničarske pukovnije, 3. bojna 2. banske graničarske pukovnije, 4. bojna slunjske graničarske pukovnije, 1. bojna pješačke pukovnije, 2. bojna gradiške graničarske pukovnije,1. kirasirska pukovnija, 'Jelačićevi serežani' i jedna topnička bitnica) pod zapovjedništvom brigadira (colonel) Garamonta zapodjenula je teške, ogorčene i krvave bitke s bečkim 'ustanicima' na Prateru.
Hrvatska 3. divizija 1. armijskog zbora bana Jelačića postigla je početne uspjehe na Prateru, pa se sada i carska austrijska vojska, točnije brigada kojom zapovijeda general Wyss, napokon pokrenula u namjeri da postigne bojni kontakt i spoji se s hrvatskom divizijom brigadira Garamonta.
Napad carske vojske brigade generala Wyssa paljbeno je podupiralo carsko topništvo, a kako bi se omogućio nasrtaj (juriš) hrvatskih postrojbi iz hrvatske 3. divizije 1. armijskog zbora, carsko topništvo paljbu je prenijelo i koncentriralo na 'Zvjezdanu barikadu' (Sternbarikade) bečkih 'ustanika'.
Međutim, spajanje hrvatskih i carskih postrojbi, poradi snažnog (doista i hrabrog) otpora bečkih 'ustanika' onemogućeno je sve do pada mraka kada su 'ustanici' napokon poradi bojnog zamora i umora, te potpune tjelesne iscrpljenosti svladani.
Najkrvaviju, najdramatičniju i najtežu bitku vodila je 4. bojna slunjske graničarske pukovnije za Sofijin most (Sophienbrücke). Uzalud su hrvatski vojnici 4. bojne nasrtali na most, a hrvatski topnici iz bitnice koja je paljbeno podupirala 4. bojnu, gotovo su oglušili od neprekidne topničke paljbe (bitka je trajala cijelih osam sati, a toliko je trajala i paljba topova), ali most nije pao. No, kada pak su se hrvatski vojnici iz sastava 3. bojne 1. banske pukovnije probili na drugu obalu i zauzeli parni mlin (Dampfmüle), otpor 'ustanika' na mostu postao je nebitan i napokon je slomljen.
Glavni napad na Beč započeo je općom navalom i snažnim nasrtajima hrvatskih postrojbi u 103028LIS1848 na gradska vrata Beča. Hrvatska 1. divizija 1. armijskog zbora, pod zapovjedništvom podmaršala Hartlieba, sastava: 1. brigada (3. bojna otočke graničarske pukovnije, 4. bojna ogulinske graničarske pukovnije, grenadirska pukovnija i bitnica topništva) pod zapovjedništvom general-bojnika Kargera, 2. brigada (1. bojna otočke graničarske pukovnije, 3. bojna varaždinske graničarske pukovnije, 4. bojna ličke graničarske pukovnije, mješovita ogulinsko-slunjska pješačka bojna i dvije bitnice topova) pod zapovjedništvom general-bojnika Neustadtera, te 3. brigada (3. bojna križevačke graničarske pukovnije, 4. bojna križevačke graničarske pukovnije, 4. bojna đurđevačke graničarske pukovnije i bitnica topova) pod zapovjedništvom general-bojnika Dietricha, uspjela je probiti gradska vrata i zauzeti predgrađa Landstrasse i Erdberg, no, dalje su sve ulice bile zagrađene i zabarikadirane barikadama pa su se razvile izuzetno teške i krvave ulične bitke za svaku barikadu.
Na hrvatske vojnike otvarana je puščana paljba sa svih strana, s krovova, s prozora, iz podrumskih prozora i otvora, iz haustora, pa su u početku hrvatske postrojbe pretrpjele znatne gubitke. Tako je 4. bojna ogulinske pukovnije uletjela u unakrsnu paljbu 'ustanika' i u trenutku kada je izgledalo da će bojna biti uništena jedna satnija iz 3. križevačke bojne pod zapovjedništvom poručnika Lovrića poduzela je juriš bajunetama, a kad su joj se pridružili i Ogulinci i Serežani, 'ustanici' su popustili i u paničnom strahu od razgnjevljenih hrvatskih vojnika pobjegli.
Oko 1830 napadajne kolone 1. hrvatske divizije 1. armijskog zbora napokon su se spojile i prodrle sve do zgrade glavne carinarnice (Zollamsgebaude) i Doma invalida, a uzduž Bečkog potoka (Wienfluss) hrvatske postrojbe povezale su se s postrojbama austrijske carske vojske iz sastava 2. armijskog zbora pod zapovjedništvom grofa Auersperga.
Najtežu bojnu zadaću imala je hrvatska 3. divizija pod zapovjedništvom generala Garamonta koja je od 1100 do 1545 vodila tešku borbu na barikadi kod Franjinog mosta (Franzbrück), a kada su je probili našli su se iza leđa 'ustanicima' na Crkvenoj barikadi (Kirchenbarrikade). Padom i ove barikade u ruke hrvatskih postrojbi cijeli prostor Leopoldstadta bio je pod nadzorom hrvatskih postrojbi.
Do 29. listopada 1848. ujutro sva bečka predgrađa bila su u rukama hrvatskih postrojbi, ali sam grad Beč i dalje je bio čvrsto u rukama bečkih 'ustanika' i 'revolucionara'. Tada pak u blizinu Schwechata izbijaju postrojbe Mađarske vojske koje hitaju u pomoć bečkim 'ustanicima'.
Ban Jelačić odmah je izdao zapovijed svim hrvatskim postrojbama o pripremama za bitku s nastupajućim mađarskim postrojbama.
Post je objavljen 29.12.2009. u 14:16 sati.