Ovaj blog je moja pripovijest i moja ispovijed, a time i moja boksačka vreća. Ne boksam. Ne trčim, pa i ne hodam. A nekada sam obožavala hodati i planinariti. Nekada sam cijeli Zagreb prešla pješice. Najdraži dio Zagreba mi je Cmrok, pa Tuškanac. I volim hodati sama. Zato sam valjda voljela planinariti. Hada hodaš po planini, sam si sa sobom, a ja sam najviše voljela biti sama sa sobom.
I to nije baš najbolja stvar, jer problem tako počinju.
Moja priča bi mogla početi sa nekom grupom za samopomoć. Jedino, bojim se da takva grupa ne postoji.
"Bok , ja sam Osoba i volim probleme! Volim si izmišljati probleme!"
"Booook, Osobo!"
I onda se javi netko tko kaže da je u grupi sve moguće. Eto da on/ona već 7 godina, 6 mjeseci, 5 dana, 4 sata i evo 3 minute apstinira od toga da si sam/sama zadaje probleme. I to bez lijekova.
Sve je počelo još u vrtiću. Nisam se mogla odlučiti hoće li mi Ivan ili Bruno biti muž, pa sam ih obojicu oženila. Za mene. Oni nisu imali u planu niti se ženiti niti živjeti u grijehu i protuzakonitoj bračnoj zajednici, pa su me obojica ostavila. Tada sam izmislila nevidljivog dečka. Samo da znate, nije dobra obrana od stvarnosti, taj izmišljeni/nevidljivi tip.
Preskočimo moja blebetanja o djetinjstvu i zapravo da počnem pisati o onome što me muči.
A to je:
Grozna sam osoba. I ono najgore u svemu je da to nitko neće reći.
"Ma niiiisi!"
"Daaaaj, svakome se dogodi!"
"Pa i onda je i on."
Da, obično ljudi, bliski ljudi, misle da me time tješe, ali to nije ono što bih ja htjela čut Jedno, samo jedno "O, Bože, glupačo, glupa, pa kako si to mogla napraviti!" od bliske osobe bilo bi sasvim dovoljno. Barem bi se mogla isplakati kako treba.
Da, moj muž i ja smo u procesu rastave. I to je nešto najteže u mojem životu. Da sam znala da će biti tako teško… Da sam znala da će život biti težak, ne bih se rodila. No, moj život zapravo nije težak, imam krov nad glavom, redovitu plaču (pa čak sam i nešto božićnice dobila), svaki dan jedem kuhano i neku čokoladicu sa kokosom, imam svoj krevet, auto koji sam otplatila i ono najbolje, najljepše, najsvetije moje blago u obliku prekrasne djevojčice.
Pa čak i čovjek od kojega se rastajem je pošten. Dobro, to je vjerojatno jer je kriv koliko i ja.
Bilješka za Zlato mamino: nemoj se udati sa nepunih 19 godina. Bilješka za mene: nemoj pustiti Zlato mamino da živi sa dečkom nakon navršene 18. Godine, ma koliko ona bila dobra, vrijedna i sve ti se povjeravala.
"Dušo, moramo razgovarati." Zlato mamino je bila kod mojih roditelja na moru, a ovaj razgovor sam ja počela.
"Joooj!" rekao je Čovjek i sjeo za naš (meni najdraži) stol. Mislio je da znam. Da sam se isplakala i sve tanjure porazbijala kod neke od svojih prijateljica. Ili, u gorem slučaju, da ispod trenirke poput komandosa ili barem lovca, za gležanj imam pričvršćen nož, a da moje cure u haustoru čekaju da ih pozovem kako bi mi pomogle pospremiti nered.
Jedno vrijeme smo sjedili u tišini, i on i ja smo par puta pokušali nešto reći, ali ništa iz nas nije izlazilo. Ne znam zašto stalno mislim da je bio kišni sumrak. Vjerojatno jer jer sam se tako osjećala. Zapravo bila je previše vruća subota oko 14 sati.
"Zaljubila sam se." Zapravo nisam htjela to reći. U svojoj glavi imala sam cijeli monolog, trajao je 10 minuta. Tu sam ja njemu objašnjavala kako će on uvijek biti otac Zlata maminog, moja prva ljubav, onaj prvi… A onda sam sve zaboravila, ili mi se činilo glupo.
Pogledao me je potpuno izbezumljeno, kasnije sam shvatila da je to bio pogled olakšanja.
"I ja." Tiho je rekao i lupkao po stolu prstima.
"Miiiislim, ne u tebe. Mislim da tebe više ne volim." Bila sam zbunjena. Očekivala sam veće iznenađenje. Iskreno, očekivala sam suze, bacanje na koljena i urlikanje
"MOOOOLIM TEEEE NEEEEEE OSTAVLJAJ MEEEEEEE! MOOOOOOLIM TEEEEEE!"
"Ni ja." Namjerno se trudio govoriti što krače rečenice, jer je znao da me to nervira. Ali u to trenutku ja sam shvatila nešto čudno. Moj brak je stvarno bio gotov. Iako me je reakcija začudila, nisam bila nimalo tužna, što nisam očekivala.
"Ni ti sebe više ne voliš?" sada sam bila ljuta.
"Ne, mislim da ni ja tebe više ne volim. Zaljubio sam se."
Šutjeli smo. Začudo, šutjeli smo pola sata, a sada nitko ništa nije ni pokušavao reći. Falila mi je cigareta. Po kretnjama koje je radio vidjela sam da i njemu fali. Prekinula sam svoje dvomjesečno druženje sa tim porokom kada mi je moja ginekologica rekla
"O, pa koliko ti imaš godina?"
"18 za 3 dana . Zašto?"
"Trudna si."
A njegovo, višegodišnje druženje sa cigaretom je završeno kada smo ja i Zlato mamino došle iz bolnice.
"Mislim da trebam cigaretu." Rekao je.
"Molim te, ne idi." Iako nije baš bilo vrijeme, prasnuo se smijati i rekao da će se vratiti. Moj najveći je strah da će otići i da se više nikada neće vratiti.
Vratio se. A mi smo dva dana proveli šuteći. Ne zato što si nismo imali što reći, već zato što smo si morali previše toga reći.
Post je objavljen 01.02.2010. u 10:25 sati.