1921. godine A.S.Neill osnovao je školu "Sumerhill". Nakon 40 godina iskustva i promatranja najvažnije dojmove o svom načinu podučavanja iznio je u knjizi "Slobodna djeca Sumerhilla". Dodatnu težinu knjizi daje osoba koja je kroz predgovor knjizi dala podršku ovakvom pristupu. Predgovor je napisao jedan od najupornijih i najpronicljivijih istaživača ljudske prirode, veliki Erich Fromm i to, onao, u njegovom stilu.
Da nisam bio kupljen predgovorom, svakako bih bio s odabirom uvodnog citata kojeg je Neill odabrao svojoj knjizi i na kojem se temelji njegov pristup djeci. Temelji se na mnogima dobro znanim, a tako rijetko primjenjivanim stihovima velikog pjesnika i spoznavatelja tajni života Halila Džubrana. Znate ih, zar ne:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Knjiga je pisana na vrlo jednostavan, zanimljiv, ležeran, ali dubok način. Lako ju je čitati, a njene spoznaje su korisne čitatelju za produbljivanje njegovog osobnog shvaćanja slobode, za preispitivanje njegovog odnosa sa sobom i okolinom, za preispitivanje i unaprjeđivanje njegovog odnosa s djecom...i niz ovdje ne prestaje.
Svoje dijete bih, bez jedne jedine trunke dvoumljenja, poslao u školu koja se temelji na metodama Sumerhilla. Nevolja je u tome što takvih škola kod nas nema (a i vani su prisutne tek u tragovima).
Fromm je u uvodu knjige lijepo objasnio da sistem u kojem živimo ne želi kreativne, slobodnomisleće ljude, već želi podobne, uniformirane ljude koje se lako može držati na lancu. Ljude koji lako usvajaju opće mišljenje i koji nisu skloni biti svoji, već gutati i gutati smeća, koliko god im to štetilo. Takve ljude proizvodi aktualni školski sustav. I nama se, jasno, nameće ideja kako je takav sustav prirodan i kako ništa drugo i ne može postajati. Da vidimo: Prirodno je za djecu da sjede mirno u klupama satima i slušaju stvari koje ih uopće ne zanimaju? Prirodno je da ih se već na taj način sputava i daje im se do znanja da je njihova sloboda ograničena i da o njoj određuje netko drugi (neki odrasli, autoriteti, koji navodno znaju što je za djete dobro)? Prirodno je da postojeći sustav ni najmanje ne mari za stvarne interese djeteta, već za sve vrijedi isti nastavni program i svi moraju proći kroz svu onu prašumu nepotrebnih sadržaja.
Vratimo se Sumerhillu. Metode te škole sasvim su suprotne metodama uobičajenih škola. Neću previše ulaziti u detalje knjige. Ako vas zanima, pročitajte ju (neće vam biti žao; u slučaju da vas zanima tema obrazovanje i da vas zanimaju vaša djeca i njihova dobrobit). Bit Sumerhilla sastoji se u slobodi. Djeca Sumerhilla su slobodna odabrati da li žele ići na nastavu. Ako ne žele, ne moraju. Jasno, već ovo pravilo mnogima diže kosu na glavi i asocira ih na nered, anarhiju, zloupotrebu, što sve ne.
Neill je radio u nekoliko uobičajenih škola prije nego je osnovao Sumerhill. On kaže (a to je i odgovor na eventualne strahove o davanju slobode djeci): Mislim da je dijete po prirodi mudro i realno. Ako mu se omogući da bude samostalno, ako mu odrasli ne sjede na glavi sa svojim savjetima, ono će se razviti najviše što se može razviti.
Temeljno pitanje obrazovanja je sljedeće: Koji je najveći interes djeteta u toj priči? Uobičajeni školski sustav tim pitanjem se bavi najmanje od svega. Njega zanimaju tričarije.
Zanimljiva je stvar kako se u našoj kulturi sloboda ograničava već od malih nogu. To se opravdava i racionalizira na razne načine. Svi redom su nebulozni, jer nema dobrog opravdanja za to da se nekom uskrati sloboda.
Ono što rade u Sumerhillu je davanje slobode djeci da budu ono što jesu, da budu slobodna u istraživanju svojih interesa, da ih nitko, baš nitko pritom ne sputava.
Kakvo je to slobodno djete i što općenito znači biti istinski slobodan čovjek, na to pitanje ljudi naše kulture gotovo da ne mogu zucnuti ni približan odgovor. Zašto? Jednostavno zato jer oni sami nemaju iskustvo istinske slobode. A bez takvog iskustva, svaki pokušaj davanja smislenog odgovora je puko teoretiziranje i moraliziranje.
Koji je cilj obrazovanja ako ne pomoći djetetu da otkrije svoju pravu svrhu u životu? Dati mu slobodan prostor da se razvija. I podršku ako mu zatreba. A sve ostalo dijete će pronaći samo i to upravo uz pomoć one famozne čežnje života za samim sobom o kojoj govori Džubran. Aktualni sustav djeci šteti, višestruko.
Obrazovni sustav djeci bi trebao poslužiti kao njihova odskočna daska u odrasli život. U sretni, ispunjujući, odgovorni, zreli, kreativni odrasli život.
Neill kaže: Držim da je cilj života pronaći sreću, a to znači pronaći ono što vas zanima. Obrazovanje bi trebalo biti priprema za život. Naša kultura u tome nije imala puno uspjeha. Većina onoga što adolescenti rade u školi je traćenje vremena, energije i strpljenja. To je otimanje prava mladima da se igraju, igraju i igraju.
Zanimljivo je kako aktualni obrazovni sustav u svojim silnim prenatrpanim programima, nastavim planovima i svim tim nepotrebnim glupostima gotovo i ne govori i ne stremi tome da djecu uči ljudskim kvalitetama, potencijalima, ljepoti. Sve je tako strogo, bizarno, apsurdno..., obavezno, prisilno.
Duboko sam uvjeren kako ljudi po svojoj prirodi, u srži svog bića, vole učiti. Ali vole učiti ono što ih zanima. Ono što ih ne zanima, to za njihov život i nije bitno. Osnovni cilj zdravog obrazovnog sustava bio bi potaknuti u djetetu njegovu prirodnu želju za učenjem na način da se u suradnji s djetetom otkrije što je to što djete zanima. Kad to otkrije, dijete će učiti samo, a učitelj će biti tek pomagač i usmjeravatelj. Ništa više od toga. Tako zainteresirano dijete nitko živ neće zaustaviti, niti odvojiti od njegovih interesa. To je zdravi pristup. Aktualni pristup je bolestan.
Ljudi zaposleni kao nastavno osoblje podsjećaju na puke birokrate. Njihova svrha je tek da ispune ono što im nalaže nastavni program. Nastavnom osoblju su, takoreći, vezane ruke. Oni među njima koji su razvijeniji i koji bolje razumiju stvari, koji teže kreativnom pristupu u obrazovanju, imaju cijeli niz kazni koje ih čekaju ukoliko se udalje od zacrtanog im programa. Žalosno.
Ipak, na zaposlenima u obrazovanju je važna uloga da se, kad god mogu i koliko god mogu, pobune protiv ovoga što je sada i založe za ono što je u interesu djece.
Ne postoji veće zadovoljstvo ni svrha u životu od pronalaska istinske slobode, i življenja te slobode, kreativno, u međuovisnosti i interakciji s drugima.
Post je objavljen 28.12.2009. u 17:17 sati.