Svojima sam za Božić poklonila male knjižice Brune Ferrera.
Jedna od njih je i Važna je ruža
Započinje slijedećom pričom, po kojoj knjižica i nosi ime:
Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu.
Idući na sveučilište svakog je dana u društvu
svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovito je sjedila neka prosjakinja,
koja je od prolaznika tražila milostinju.
Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip,
s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikada nište nije udijelio,
dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika:
"Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?"
" Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke"
odgovorio je pjesnik.
Slijedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom,
tek procvalom ružom.
Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodi nešto neočekivano.
Sirotica je podigla oči , pogledala pjesnika, brzo ustala,
uzela njegovu ruku i poljubila je.
Otišla je stiščući ružu na grudima.
Cijeli tjedan nisu je vidjeli.
Osmoga dana pojavila se na istom uglu.
Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
"Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?"
upitala je mlada Francuskinja.
"Od ruže", odgovori pjesnik.
Priča o zločestom vuku
Andrija, tri godine:
Pričaj mi priču o zločestom vuku.
Liza, deset godina:
Ne, ne postoje zločesti vukovi,
postoje samo nesretni vukovi.
Zločesti ljudi ne postoje...
Oblak i pješčana sipina
Jedan jako jako mlad oblak
(svi znaju da je život oblaka užurban i kratak)
jezdio je nebom na svom prvom izlasku
praćen mnoštvom bahatih i hirovitih oblačina.
Kad su prelazili velike pustinje, Sahare,
iskusniji oblaci su ga podbadali:
"Trči, samo trči, ako se ovdje zaustaviš, gotov si!"
Oblak je, međutim, bio radoznao; mladi su općenito radoznali,
pa je skliznuo na dno oblakâ koji su tako sličili
krdu divljih raštrkanih bizona.
"Što to radiš? Miči se!" zarežao je vjetar odostrag.
Oblačić je spazio prekrasan prizor: pozlaćene pješčane sipine.
Počeo se polagano spuštati.
Sipine su izgledale kao zlatni oblaci milovani vjetrom.
Jedna od njih mu se nasmije: "Dobar dan!" reče mu.
Bila je to vrlo lijepa sipina, vjetar je istom oblikovao
i pomeo njenu bjeličastu kosinu
Dobar dan! Zovem se Oli", predstavio se oblak.
"Ja sam Diga", odgovori sipina.
"Kako živite vi dolje?"
"Tako… vjetar i sunce. Vruće je, ali snalazimo se. A ti?"
"Vjetar i sunce… velike jurnjave nebom."
"Moj život je vrlo kratak. Kad dođu veliki vjetrovi, možda ću nestati."
"Je li ti žao?"
"Malo jest. Imam dojam da ničemu ne služim."
"I ja ću se brzo pretvoriti u kišu i pasti. To je moja sudbina."
Sipina se malo zamisli pa upita: "Znaš li da mi kišu zovemo rajem?"
"Nisam znao da sam tako važan", reče oblak.
"Stare sipine su znale pričati o ljepotama kiše.
Tada se mi odjenemo prekrasnim plaštem od trave i cvijeća."
"Istina je, to sam i sâm vidio."
"Ja ih vjerojatno nikad neću vidjeti", zaključi tužno Diga.
Oblak malo razmisli pa reče: "Mogao bih po tebi izliti svoju kišu…"
"Ali onda ćeš umrijeti…"
" Ti ćeš zato procvjetati", reče oblak i spusti se u obliku obilne kiše.
Sutradan je mala sipina procvjetala.
Jedna od najljepših molitava koje poznajem kaže:
Gospodine, učini me svetiljkom.
Ja ću gorjeti, ali svjetlit ću drugima.
Post je objavljen 28.12.2009. u 09:00 sati.