želim Ti biti oblak. oblak od kamena. ah, sad ćeš pomisliti što baš od kamena...ne, nije to težak, jesenji oblak koji pokrije nebo i stušti kišu od koje bi se uplašio i dedek Noa i sva živinčad svijeta. to je više onak...ljetni oblak. od nevelikog kamena, recimo, hmmm, oko 8 metara kubnih... s oblinama, kakve ima ugodna sretna seoska baka; kamen-stijena kakvih ima pored najljepsih obala svijetskih mora, pročišćen od valova, izvajan najboljom kiparskom rukom žive slane vode, uljepšan onako kako ljudska mašta teško može zamisliti a samo prirodne sile mogu ostvariti.
i zamišljam kako lebdimo po nebu, dok je sunčano, ja kao oblak-kamen ili kameni oblak ili oblak-stijena, a Ti gola, sretna, nasmijana, jašeš me, sa pogledom prema horizontu, sa interesom djeteta, s rukom na čelu prekrivajuči oči od sunca koje je preblizu, čekajući iznenadjenje daljine, novog, spremna na susret i već na novi put. sa mnom, vodjena, zaštićena, sigurna, predana, razigrana....pa dok putujemo tako, zamišljam kako zalegneš na mene, na tu oblo meku stijenu, podigneš šeretski nogu preko druge, samouvjereno otvorena kao na plaži, zamisliš se i počneš nešto čkrtkati, crtati ili pisati, jer eto, baš ti je došlo ostaviti tu, na tom mjestu, na nebu, dok prolazimo kroz dugu, jedan zapis ili crtež, u svom kreativnom naletu. pa spustiš obrve, onako slatko kako djeca rade kad razmišljaju, usne ti se stisnu, a ja zatitram, jer moram lebditi, jer putujemo i nema zastajkivanja, a rado bih te zagrlio svojim teškim kamenim rukama....pa produžim juriti po nebu, prema jugu...
"idi za dugom!" poželiš. naglo skrećem i uranjam u ljubičastu boju. duga se širi, pokazuje put, sunce se smije; ona je ženstvena, majčinska, on je surov, ali pravedan nekako, očinski...
uzbudiš se...onako kako tebi dodje naglo, od sebe same, od mog prisustva, od radosti našeg putovanja, pa se trljaš od mene, raširenih nogu, stenješ, pritiščeš, loviš me za kamenu ruku, stavljas je na sebi, bacaš je po sebi, ližes toplu kamen-ruku, kosom je trljaš da mirišeš na taj oblak lebdeći, tutkaš osmjeh svoj u pazuh kamenog oblaka, dok teško-lake ruke padaju po tvojim bijelim butinama, bacaš se, okrečeš i igraš s tim oblakom koji mijenja oblike, ponovo dobijaš želju da taj trenutak ne prestane kao što si željela i prošli put, kao i mnogo puta prije, kao uvijek kad se spajamo. obuhvaćena oblačnim krilima, stisnuta čvrstinom stjene, predaješ se i grliš, daješ i uzimaš, dok putujemo,ne stajući nigdje, jurimo po svježem nebu, ogrijani suncem, vođeni ljubičaštom putanjom duge.
"stigli smo!" još te grleći, usporavam. staneš na mene, svog oblakstjenu, gola, ispravljena, vitasta breza, ko Petar Pan na pramcu svog broda.
"e to je to! tu sam htjela doći. kako si znao?" nasmijemo se, ja frajerski podignem obrvu i namignem. uhvatiš me za ruku, kreneš, ili ja krenem prvi, svejedno. drugi prati.
"ajmo vidjeti što se tu krije! baš me zanima..."
"nemojmo se zadržavati...čeka nas jos dosta puta." odgovorim.
"vidjet ćemo...tek smo stigli" nasmiješ se.
...
ti znas za taj oblak, bijeli, ljetni, razigrani, nježni u meni. oblak koji mijenja oblik na vjetru i nekad izgeda kao lav u riku, a nekad kao klinka koja trci livadom jureći leptira. ne dajući vjetru da ga uništi u datom danu nego samo da mu mijenja oblike. kao djete glinu. on te privukao. on je uvjek ovdje. on miluje, dira, mazi, i plače kad treba, on je ona naša sličnost, jer sličnost je neophodna. on je ti i ja istovremeno.
nek te sjetim na stjenu u meni. jer znam da ju poznaješ. i da ju jako trebaš. to je ona odlučnost, nepokoljebljivost, to je ona želja vodilja za uspjeti, znaš koji uspjeh je meni najbitniji, to je oslonac, sigurnost, liberalnost, cvrstina kad stvarno zagusti, kad gubis sigurnost. to je i ugriz, strogi pogled i zahtjevani pad ruke na rebra, čvrsti zagrljaj kad krckaju kosti...i ta stijena miluje, dira, mazi i plače kad treba, i ona je isto dio naše sličnosti. i stijena je ti i ja istovremeno.
ali dok ne vjerujem da se oblaku u meni može nešto dogoditi, jer je bježljiv, neuhvatljiv, diman, snalažljiv, sveprisutan uvijek, usađen rađanjem, previše ja, dotad je kamen makar tvrd, vrlo ranjiv. jer sam njega sam gradio. njega se da otući, razroniti, umrviti, oslabiti...on lako postane zrno pjeska. Ti ga štiti, grli, jaši, putuj s njim. čuvaj ga. Ti to možes. stoput si pokazala. nikad ne sumnjaj u svoju snagu. niti želju. ja je svaki dan vidim u tvojim očima :)
Volim Te! toliko da je to jednostavno. A najljepše stvari su ustvari jednostavne...
26.12.2009. 04.43h
Post je objavljen 28.12.2009. u 03:18 sati.