Zamislite Svijet bez osjećaja. Možete li, uopće? Bez tuge, sreće i bijesa. Vidite, upravo to je ono što ga pokreće. To beskrajno kolo emocija je temelj, duša, srž Svijeta i postojanja. Iz emocija nastaju ljudi. Emocije su poput vatre, leda, vode, a ljudi poput kopna koje mora biti oblikovano. Stoga se iz dana u dan prepuštamo emocijama, ukoliko nam nije darovana indiferentnost. Zašto darovana? Jer je ponekad divna, rashlađujuća. Zamislite da vas nikada više ništa ne može naljutiti, da vam je apsolutno svejedno. Poput stajanja ispod hladnog slapa za vrućeg ljetnog dana. Poput vode za vatru. Ili zraka za zemlju. A ti elementi su četiri stupa što drže Svijet, a emocije ga samo pokreću. Jednako bitno. A ako se jedno od toga zaustavi - to će biti kraj svega što poznajemo.
Tallulah
Mrzila je zvuk zvonca pećnice. Bio je iritantan i ponavljao se u redovitim intervalima. Nakon nekog vremena što ga je sama provela u kući, shvatila je zašto je to tako. Ponekad se jednostavno želite ubiti i dati cijeloj kući da izgori. Ali ne možete jer to zvono prerevno zvoni. Zato birate nešto drugo te time povećavate proizvodnju toga. Genijalno, zar ne? Da, i Tallulah je to mislila. Život joj je ovisio od tih malih teorijica. Nije željela priznati sama sebi da ne bi mogla podnijeti više. Ovo je bilo lagano, nekako čudno skrpano i nije zahtijevalo pretjerano bolno razmišljanje. Što se njene podsvjesti tiče - palčevi gore.
"Tall, pećnica!"
Voljela je svoju majku, doista jest. Ali ponekad je ta žena jednostavno bila naporna. I to iz razloga što nije bila na smetnju. No, ljudska bića su uvijek bila takva. Ništa nikad nije bilo dobro. S tom se činjenicom Tallulah ipak mogla pomiriti, koliko god da je mrzila pomirivanje sa stvarima koje joj nisu godile.
"Da, tu sam!"
Zakolutala je očima te požurila prema kuhinji. Osjećala se glupo i željela je udariti majku. Ali ne, ona nipošto nije nasilna. Sada neće znati što se dogodilo u East Endersima i to će ju ubiti. Beskrajno lutanje internetom u potrazi za zadnjom epizodom nije dolazilo u obzir. Na kraju krajeva, prije će se sezona reprizirati nego što će ona to naći na internetu.
Dohvatila je kuhinjske rukavice sa smiješnim uzorkom te njima primila vrata pećnice. Na usnama joj je zatitrao sarkastičan osmijeh, a oči su joj čudno zasjale. Ponovno je bila na rubu živaca.
"Krasno! A jebeno krasno! Koji sam se kurac mučila zbog jebenih makarona sa jebenim sirom?!"
Izvadila ih je te nemarno bacila na kuhinjski pult, zajedno s rukavicama. Izražavajući svoj bunt, zalupila je vratima pećnice što je jače i bijesnije mogla. Čula je kako se majka spušta niz stepenice. Njene potpetice su kuckale po drvenim podovima koji su bili potrebni za doći to onih popločanih, kuhinjskih. Neko vrijeme je šutila i promatrala Tallulah.
"Eto ti. Ja nisam gladna."
"Tallulah.. Daj, molim te. Oprosti. Naručit ćemo.. Nemoj, nemoj se živcirati."
Istrgnula je ruku iz majčinog stiska te se vratila u dnevni boravak. Završna špica sa glupom glazbom se ponovno vrtila. Svake večeri, točno u određeno vrijeme. Ponekad je živila za one epizode koje su trajale tri minute duže te se prekidale sa 'To be continued', bez završne špice. To je bilo uzbudljivo za nju. Ne da je mogla podnijeti više uzbuđenja. Oh, još jedna stvar koju je poricala. Pa, nije bilo smisla da to ne čini i dalje.
Selene
"Vidimo se sutra, Sel."
Nasmiješila se i poljubila ga. Ako joj je netko pomagao, onda je to bio on. Njihova priča je bila stara dvije godine, upravo od Danielove smrti. Bio je mlađi od nje godinu dana i držala mu je instrukcije pošto je i on bio jedan od optimista koji su željeli završiti ekonomiju. Bila je neopisivo tužna tih dana, a onda ju je on počeo tješiti. Dolazio bi s kineskom hranom ili pizzom te s horor filmovima. Smijali bi se i pričali o njegovim prijateljima, njenim prijateljima. I tako, stvari su vodile jedna drugoj i zaljubili su se.
"Volim te."
"Ja tebe više."
Osjetila je kako joj se obrazi rumene te odmaknula od njega nekoliko koraka. Namignuo joj je te se uputio prema autu. Ostala je na vratima nekoliko trenutaka, sve dok nije vidjela srebrni Fiat Punto kako se udaljava iz njena dvorišta. Zatvorila je vrata te ih zaključala nekoliko puta. Nije joj se sviđala činjenica da svijet postaje grozno i nesigurno mjesto. Ali tako je evolucijski moralo ići, pretpostavila je. A tko je ona da brani stvarima da budu onakve kakve moraju biti?
Telefon se oglasio te je potrčala do njega. Njene potpetice su divno kuckale po drvenom podu. Oh, da. Ona je primjećivala takve stvari. Bila je umjetnica i to je vjerojatno bio jedan od razloga za to. Gledala je svijet i život na drukčiji način. Cijenila ga je. Pogotovo od Danove smrti koja je bila velika prekretnica u njenom životu. Poželjela je da to može reći i za Tallulah, ali ona je bila izgubljena.
"Halo?"
"Selene, jesi li to ti!? Ja sam, Edith. Tallina mama. Je li možda kod tebe?"
"Ne. Ne pričamo već mjesecima."
"Oh... Da, imaš pravo. Žao mi je što te smetam."
Da, prošli su mjeseci otkako su Selene i Tallulah prestale razgovarati. Ali, ne biste li i vi to učinili? Selene je doista voljela Tall i bila joj je spremna pomoći, ali ne možete nekome pomoći ako on to ne želi. Selene je to shvaćala te poduzimala mjere skladne s time. Njena ljubav prema Tallulah nije bila bitna, ljubav prema samoj sebi je prevladala. A Tallulah ih je sve uništavala.
No, svijet o njenom nestanku nije ostavila Selene u očekivanoj reakciji. Onaj stari osjećaj brige se ponovno javio na dnu želuca i Selene je znala da će se nešto loše dogoditi. Nazovite to predosjećajem, bilo čime. Ali znala je. Tako je prokleto znala.
Post je objavljen 26.12.2009. u 22:15 sati.