neznam kako da pocnem. neznam ni kako da pretocim sve sto osjecam u rijeci, jer neznam uopce da ista osjecam. samo sam prazna. Kao da su se svi osjecaji zbrkali u jedan neodredeni osjecaj. Nemogu plakati. neznam zasto. mozda zato sto sam zbog njega prolila vec i previse suza. Za rastanak nisam nista sacuvala.
Sinoc mi govori da je najbolje da prekinemo. vidicemo se jos kaze i pricat cemo lijepo, necemo preko msna. Podnjela sam to mirno, ni na trenutak nisam osporila njegovu ideju. Pomirila sam se s time. I onda on pocinje odjednom : on se osjeca lose, on mene voli, ne zeli da prekinemo, ali smo previse razliciti, bolje da ne mucimo jedno drugo vise, on zeli da mi ostanemo dobri, on ce uvijek biti tu za mene. ( koja ironija, momak ti prvi put kaze da te voli ujedno kad i prekida s tobom). I rekla sam mu da poslje veze nema prijateljstva. onda je on nastavio sa svojom pricom da on ne zeli da ga ja zamrzim i da budem ljuta na njega, da ni on ne zeli ovo. I na kraju, veliko finale : napise mi da se ide smiriti i da mozda jos mozemo biti skupa?. Otisla sam sa msna. Uskoro dolazi prva poruka : meni je tesko prekinuti s tobom. Na to nista ne vracam. Zar bih ga jos trebala tjesiti zato sto me ostavlja? kasnije salje bezveze poruku : sta ima. Odgovorila sam mu jednom. mozda 2 puta. i nisam htjela vise. I onda mi se opet javlja na msn. kaze mi da nemoze prekinuti samnom, da ga previse toga veze za mene. sutim, napisem mu kakav je on tip, napisem mu sta meni smeta i odem sa msna. salje opet poruku : to nije istina sto ja kazem, on mene nikada nebi mogao na takav nacin povrijediti. salje opet poruku : pita zasto mu ne zelim odgovoriti? odgovaram mu konacno... nekoliko poruka... moja je bila zadnja ipak. Noc. spavanje. i jutros je tu, na msnu. ne pricamo, ne javlja se, ne javljam se. sklonio je status u vezi sa fejsa. I ja sam svoj. I sta sad? pitam se uopce. sta ja zelim? sta on zeli? zbunjena sam ujedno. neznam da li da placem ili da se smijem.
Znam da me ceka jos jedan izlazak, koji cu vjerovatno poceti plakati, a mozda necu uopce moci zaplakati... neznam. vratit cu mu sve sto mi je ikada dao, samo najludja je stvar, sto stvari koje sam ja njemu dala on meni nikad nece moci vratiti.
Nevinost, vrijeme koje ce mi trebati da ga zaboravim, i dio mene koji ce otici sa njim...
Post je objavljen 26.12.2009. u 12:14 sati.