Kada su Taylora, povjesničara lijeve orijentacije, na preuzimanju neke funkcije na Oxfordu, upitali je li istina da su njegova politička uvjerenja ekstremna, Taylor je odgovorio: "Da, ali ih se umjereno držim." Ova Taylorova "dosjetka" korisna je utoliko što, kako je potom dometnuo Eagleton, sve manje ljudi primjećuje da nitko ne smatra problematičnim obrnutu situaciju: kada netko ima umjerena stajališta, ali ih se drži ekstremno. Ovo što se dogodilo u Švicarskoj samo površan promatrač odmah na prvu loptu može etiketirati kao izraz švicarske ksenofobije. Problem je mnogo dublji, radi se o krizi jednog modela (europskog) suživota koji stubokom dira i u neke sekularne, liberalne dogme: sloboda religije kao zakonski princip ili postoji ili ne postoji. Čemu tu referendum? Švicarski biskupi, kako je znano, eksplicitno su u svojoj izjavi prije referenduma, kao i Vatikan uostalom, bili protiv zabrane gradnje minareta, jer se zabranama nikada ništa nije riješilo. Jednako tako, kršćani ne mogu osporavati drugome ono što traže za sebe: slobodu (javnog) ispovjedanja vjere i slobodu kulta. Dakle, “sukoba kultura” ili “vjerskog rata” između kršćanskih crkava i islamskih vjerskih zajednica nema, osim na razini političkih instrumentalizacija, unatoč notornoj činjenici da kršćani u većini islamskih zemalja ne uživaju jednaka prava koja islamski vjernici uživaju na Zapadu. Štoviše, mnogi su kršćani ondje svednevice progonjeni i ubijani, a naši ekstremni umjerenjaci o tome radikalno šute. Zato naglasak “slučaja Švicarska” treba, što se Zapada tiče, okrenuti u drugom smjeru.
Geto iz kojeg se ne želi izići
Naime, liberalni princip o vjeri kao “privatnoj stvari” čisti je mit u koji ne vjeruju ni oni koji krasnoslove o tome. Religijsko se može izbaciti na velika vrata iz javnosti, no ono se potom vraća kroz prozor, i obrnuto. Na tom tragu ljevičarska ideologija multikulturalnosti tipični je primjer “ekstremne umjerenosti” koja je zapravo indiferentna prema (religijskim) identitetima, smatrajući ih opasnošću za suživot, a ne prilikom. Multikulturalnost se danas pokazala, kako reče Bauman, kao multikomunitarnost, jačajući upravo one elemente, identitete, koje je željela oslabjeti. Multikulturalnost je proizvela novi tip geta u koji te više nitko ne tjera, već iz kojeg se ne želi izići. Ona svakom jakom identitetu poručuje: tvoje je da radiš i trošiš, a sve ostalo goni u svoja četiri zida. U tom smislu švicarski referendum treba biti povod ne za zgražanje nad “ksenofobičnim Švicarcima”, koliko odgovorna konstatacija da su ljevičarske dogme na temelju kojih smo krenuli graditi suživot u Europi doživjele fijasko, da integracijska i imigracijska politika građena na njima pukne po šavovima čim mujezin zatuli s minareta, ili se otvori pitanje vjerskih simbola u javnosti.
Bezlična umjerenost
Vrijeme je za radikalno suočenje s promašajem jednog europskog modela suživota iz kuhinje europskih salonskih ljevičara i traženja novih puteva na tragu onih koji se svojih “ekstremnih” ideja drže umjereno, a ne umjerenih koji svoju umjerenost, čitaj bezličnost, zagovaraju i provode na ekstreman način; odozgor, s visina mnogo viših i opasnijih od svih minareta i zvonika zajedno. Daleko od stvarnog života ljudi, njihovih osjećaja, nada i strahova. Padoše, eto, minareti u Švici (minaret znači svjetionik), ali još je neizvjesno: Čiji? Jer mnoge su političke paradigme, pa i ljevičarske, nastale na sukobu s religijom, danas je izvjesno da iste padaju u nesnalaženju s njom.
Ivica Šola, Glas Slavonije
Post je objavljen 25.12.2009. u 18:10 sati.