Marketing
I don't care if it rains or freezes, as long as I have my plastic Jesus
Ja sam grozna, užasna osoba. Ne bi me čudilo da me netko ubije, onako iz štosa. Žao mi je što se odavno nisam javljala jer mi je kompjuter bio pokvaren tako da nisam ni mogla.
Ovdje u Splitu je užasno hladno, mislim da je čak i ispod nule. Oh, da, osjetila je to moja stražnjica prije par dana dok je čekala autobus koji je kasnio preko 20 minuta pa sam ja odrapila više od 35 minuta na stanici proklinjući autobus, usrano vrijeme, usrane pušače i njihove usrane cigarete.
Jedva čekam da prođe točno 365 dana!!! Ako dobro računam za godinu dana će izaći Tron Legacy! Jedva čekam. Ako film ne bude dobar, osobno ću zadaviti cijelu zaduženu ekipu. Hmm, Olivia i Garrett, ne znam kako će ići, sa slike mi se baš i ne čini neka kemija, al dobro.
Olivia je bila odlična kao 13 pa očekujem da će i ovdje.
Ne sviđa mi se što ima kratku kosu.
Njena kosa me dovodila na rub ljubomore. Ja želim takvu frizuru...
Ostavljam vas sa ovim tekstom Ivice Ursića pošto nemam ništa pametno za poručiti vam (osim podsjetiti vas da su još samo tri dana do kraja polugodišta).
Ne morate čitati ako vam je predugo.
Prije jako puno godina jedan je narod bio protjeran iz svoje domovine - sa svog predivnog otoka. Izbjegli su na jedan drugi otok, siromašan i nikakav, u usporedbi s njihovim otokom za kojim su nevjerojatno čeznuli. I jednog dana, bi im obećano da će se moći vratiti u svoju domovinu, na svoj predivni otok, ali taj dan će biti negdje u dalekoj budućnosti.
Sjećanje na otok-domovinu činilo je život u izgnanstvu još jadnijim i zato su ljudi nastojali sve zaboraviti. Njihov je prethodni život sve više postajao lijepi ali fantastični san za njihovu djecu i unuke. Ljudi su još uvijek u srcu čuvali mogućnost eventualnog povratka i zato su očuvali i umjeće brodogradnje kako bi, ako taj dan ikad dođe, svi mogli krenuti na putovanje, na povratak.
Stotine godina su prošle i kolektivna memorija je sve više i više blijedila. Mnogi su sada tvrdili da taj prelijepi otok nikada nije ni postojao. Brodogradnja se je činila besmislenom sada kada više nije bilo razloga za pretraživanjem mora, pa je s vremenom zamrla i zaboravila se.
Ali još je uvijek jedan broj ljudi vjerovao u mit o svojem podrijetlu.
Čuvali su taj svoj san o povratku i prenosili su svoje vjerovanje nadolazećim generacijama. Kako više nitko nije znao kako izgraditi brod jedina nada za povratak na otok-domovinu ležala je u umijeću plivanja.
Jednog dana instruktori plivanja, jedini koji su sačuvali nadu u povratak, najviše da je došlo vrijeme za povratak.
Da je došlo vrijeme plivajući vratiti se kući.
Većina otočana nije ni čula priču o svojoj pravoj domovini. Gledali su u plivače sa znatiželjom, pa i sa sažaljenjem, vrtili su začuđeno svojim glavama i onda su se vratili svojem svakodnevnom životu.
Instruktori plivanja, u međuvremenu, pričali su svakome, tko je želio slušati, o raju koji je bio njihov odistinski dom. Neki ljudi su im i povjerovali. Ti koji su povjerovali prijavili su se za tečaj plivanja kako bi mogli krenuti na veliko putovanje.
Takvi bi dolazili instruktorima plivanja i govorili bi: „Želim naučiti plivati.“
„U redu“ instruktor bi odgovorio „ali zašto sa sobom nosiš tu korpu prepunu kupusa?“
„Pa, potrebna mi je kako bih imao što jesti kada se konačno vratim u domovinu.“
"Aha, ali hrana u domovini je daleko ukusnija i puno hranjivija nego što je taj kupus, pa ti nije potrebno sve to vući sa sobom.“
„Ma, ti ne shvaćaš, ja trebam ovaj kupus da ne bih umro od gladi. Kako očekuješ da ću putovati u nepoznato bez zaliha hrane?“
„Ali ne ćeš biti u stanju plivati ako sa sobom vučeš sav taj kupus. Izmorit će te prije nego što dođeš do cilja. Povući će te na dno. Utopit ćeš se.“
„Pa, u tom slučaju, mislim da onda ne mogu ići. Ti moj kupus nazivaš smetnjom, zaprekom ali meni je potreban za preživljavanje.“
Kako je mnogo razgovora sa instruktorima plivanja završavalo na ovaj način jako mali broj ljudi je uspio vratiti se na svoj stari otok, u svoju domovinu.
Neki bi pogledali na instruktore plivanja i rekli bi: „Znate, ovaj je kupus jako ukusan. Hoćete li doći kod nas na večeru?“
Odreći se kupusa?!
Sposobnost odricanja od kupusa?!
Ma koliko sve to izgledalo pomalo smiješno, to je ta sposobnost odricanja i vjerovanja u samo putovanje, sposobnost poznavanje sebe i svoje ovisnosti i slabosti, sposobnost vjerovanja u stvarnost i u vrijednost putovanja i ta sposobnost počiva baš u putovanju bez opterećenja, pa makar mi putovali do Solina ili do Kraljevstva Božjeg.
To je snaga u slabosti. Blesava mudrost.
Odreći se kupusa možda je jedan od najvećih talenata kojeg posjedujemo.
-------------------------
Odgovor je jednostavan.
Jednostavno ga je izgovoriti i nevjerojatno ga je lako ostvariti ali samo ako smo u stanju uvjeriti sebe u to tko smo mi uistinu i gdje se mi uistinu nalazimo.
I jednu stvar svakako moramo obaviti.
Moramo se odreći kupusa.
Ne će nam trebati.
Trebamo se odreći svojeg cinizma, svojih mudrolija, svojega lukavstva.
Trebamo se odreći svoje tamne strane, svojih sumnji i svojih strahova.
Trebamo se odreći svoje sebičnosti, oholosti i svoje zloće.
Svega se toga trebamo odreći.
Sve to odbaciti.
Zato, prijatelji, put pod noge.
I odbacite kupus.
I dalje promoviram svoj blog
Sram me bilo.
Post je objavljen 20.12.2009. u 17:47 sati.