"Moje dijete je voljelo školu. Dok u nju nije krenulo."
Bezbroj puta sam čula ovu rečenicu u životu. Izgovaraju je obično zbunjeni roditelji, tužnim i nemoćnim glasom. To je nedavno izjavila i moja dobra prijateljica. Prije polaska u školu ona je, kaže, svom sinu čitala slikovnice i priče prije spavanja, a nekad su se čak i igrali sa brojkama, pa ga je tako uvela u svijet matematike na zabavan i prihvatljiv način.
Do svečanog prvog dana škole, njen je dječak znao o slovima i brojkama čak i malo više nego što je inače potrebno i uobičajeno. Ne zato što je ona imala ambicije da stvori dijete genija, nego zato što mu je htjela približiti proces učenja i izbjeći da djetetu škola postane bauk.
Sin je dakle lijepo napredovao, veselo pisao domaće zadaće, s radošću i neopterećeno odlazio u školu.
A onda je počeo iz škole dolaziti nervozan, razdražljiv, a pisanje domaće zadaće se pretvorilo u frustrirajuću obavezu koja je do ludila dovodila i njega i njegovu mamu. Imao je svoju sobu, novi radni stol, prilagođenu lampu na radnom stolu, svoj mir i sve moguće idealne uvjete, ali škola i pisanje zadaće su postali noćna mora. Suze, nervoza, tjeskoba. I opet suze, i opet nervoza.
Što se dogodilo?
Učiteljica mu je počela pogreške u domaćim zadaćama obilježavati ljuto crvenom olovkom, uz kritiku i njega i njegove mame.
"Sram te bilo, pogledaj, imaš dvije greške u domaćoj zadaći! Što tvoja mama radi?"
Dijete se počelo sramiti sebe, svojih grešaka, i svoje mame. Svaka takva kritika ispred cijelog razreda stvarala mu je grč u želucu i mučninu u stomaku. Bilo ga je jako sram, iako nije baš shvaćao što je to zbog čega se u stvari treba sramiti. Ali se sramio, jer učiteljica mu je jasno stavila do znanja da se mora sramiti.
Mama je otišla na roditeljski i tamo čula učiteljicu kako, doduše ne prozivajući nikoga direktno, sa žaljenjem u glasu objavljuje da su neka djeca bila "Sasvim dobro krenula" ali su sada eto počela jako nazadovati, a što, naravno, znači da "Neke roditelje očito nije briga za vlastitu djecu i da ih zapostavljaju".
Iako nije bila imenovana, moja prijateljica je znala da se ova javna kritika odnosi i na nju. Zašto? Zato što je prethodno pokušala učiteljici objasniti da ona svog sina želi naučiti da bude samostalan u učenju. Zato što mu ne želi ispravljati greške jer smatra da su pogreške sastavni i prirodni dio procesa učenja. I ne slaže se s tim da se djetetu u prvom razredu osnovne škole nameće osjećaj "pogrešnosti" samo zato što je krivo napisalo jedno od prvih slova. A osim toga, zašto je uopće učiteljica tu? Zar nije ona ta koja bi trebala djetetu ukazivati na greške i učiti ga?
Taj stav se učiteljici nije nimalo svidio. Učiteljica želi da mama sjedi kraj djeteta dok piše zadaću, i da dijete u školu donese rad bez ijedne pogreške. Učiteljica će zatim u školi pohvaliti dotično dijete. Iako pohvala u stvari treba ići vrijednom roditelju, jel'te.
Dalje, ako djetetu zapravo zadaću piše roditelj a ne ono samo, što sa onom djecom čiji roditelji zbog posla i obaveza jednostavno to ne mogu činiti? Što sa roditeljima koji na primjer ne znaju razliku između Č i Ć? Ja osobno recimo poznajem popriličan broj ljudi koji tu razliku jednostavno ne znaju, i NE ČUJU. (i, usput rečeno, sasvim su lijepo proživjeli svoj vijek i bez tog znanja).
Što sa roditeljima koji možda nisu bili niti minimalno obrazovani? Djeca dolaze iz različitih životnih sredina, iz različitih obiteljskih situacija. Neka od njih su imala sreće pa žive u sređenim obiteljskim prilikama i idealnim uvjetima. Ali neka od njih (ma, puno njih) imaju malo manje sreće u životu. Pa nemaju svoju sobu, ni svoj radni stol, a neka nemaju ni mamu, ni tatu.
Zar ne bi škola trebala svoj djeci garantirati jednako pravo na obrazovanje? Kako to da danas djeca čiji roditelji ne mogu, ne žele ili ne znaju pisati njihove domaće zadaće postaju žigosana, osramoćena i uskraćena za dobre ocjene? Kako to da danas djeca čiji roditelji ne mogu ili ne žele plaćati skupe satove repeticija bivaju svrstana u red "lošijih" učenika? Čemu onda danas služe učitelji?
Moja prijateljica me pitala što da napravi. Rekla sam joj da objasni djetetu da je njegova učiteljica ta koja griješi i koja ne radi svoj posao učiteljice kako treba.
Molim?? Ali to znači rušiti učiteljičin autoritet!
Autoritet? Ček', kažem ja prijateljici, jel' to misliš na onu osobu koja je u nepuna tri mjeseca uspjela od tvog sina napraviti nesretno i frustrirano dijete?
Ali...dijete treba poštivati starije!- kaže ona.
Da? A zašto? Samo zato što su stariji? Da li to znači da treba poštivati i one starije koji mu nanose nepravdu, bol, koji ga ponižavaju ili povrijede na bilo koji način?
Strah od autoriteta je tako ukorijenjen u svima nama, da smo sposobni dopustiti da nam djeca odrastu u uvjerenju da su totalni idioti. U sebi ćemo, naravno, misliti i znati da idiot nije naše dijete nego dotični "autoritet", ali pošto su i nas izdebilizirali kao male, nećemo se usuditi vlastitom (najdražem i najvoljenijem) djetetu objasniti kako stvari sa autoritetima u životu stoje. Ne, mi ćemo licemjerno djecu držati u uvjerenju da ja autoritet neprikosnoven, i točka.
Tako odgajamo još jednog sebe. Koji će sutra, baš kao i mi, šutjeti na nepravdu, birati lopove od političara, glasati za njih, puštati ih da nam kradu naočigled, pljeskati im i...mrziti ih u sebi. Nije važno što ih u sebi mrzimo, dok god ne talasamo, zar ne? Facama u saboru npr. uopće i nije potreban sabornički imunitet, jer imunitet im dajemo mi. Najjači imunitet stječu upravo kroz naš strah. Jer oni su , napokon, autoriteti. Frustriraju nas, čine nas jadnima i nesretnima, ali pokorno odrađujemo svoju kukavičku karmu.
A naša najsvetija dužnost, kao roditelja (i autoriteta) je da svoju djecu naučimo isto takvoj poslušnosti. Poslušnost je najcjenjenija vrlina svakog naroda i osobe. Ako ne vjerujete, pitajte , uostalom, Hitlera. On zna da poslušnost čuda čini...
Post je objavljen 19.12.2009. u 17:04 sati.