Ivan Kozarac
Đ u k a B e g o v i ć
Stvaralački portret pisca i životopis:
Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran nakon dva razreda gimnazije dobivanjem loših ocjena i upravo mu umire otac, napušta školu. Bio je kao vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze.
U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16. 9. 1910. godine, navršivši 25 godina života.
Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović, koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene, kao Milovao sam, Da se povezemo. Već kao sedamnaestgodišnjak pisao je pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral, jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja, lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela».
Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu, koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u «Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti.
Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju «Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj» Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.
Tema: Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.
Književna vrsta: Roman.
Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratića Josipa Kozarca.
Mjesto i vrijeme radnje: U Slavoniji potkraj XIX. stoljeća
Likovi:
Šima Begović Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.
Đuka Begović je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mučno lomljenje vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost, razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rođenog oca. Živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu ravnodušnost. On je kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i «bećar» i patnik, moralni prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
Marijica Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.
Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begoviću koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu šumu. U srdžbi ubija rođenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
http://sve-lektire.blog.hr/
Post je objavljen 19.12.2009. u 00:25 sati.