Zanimljiva je razlika između razgovora s nekim kog nisi vidio sto godina i nekim kog vidiš svaki dan. Iako bi čovjek rekao da će razgovor o zadnjih 10 godina biti interesantniji od onog o zadnja 2 dana, ispada upravo suprotno.
Kad me netko iz osnovne pita kaj ima novog, odgovor je redovito niš. I fakat nema niš; jedino kaj ujutro nedem u školu, neg na posao (a to je nekak logično). Ostalo je sve isto; živim di sam oduvijek živio, nemam ženu, ne guram kolica s blizancima ko on... nije da me to muči, ionako nisam još za to, al glupo mi je kaj nemam kaj za reć. Nemrem mu reć: „Prestao sam se tuširat, od sad samo 2 put tjedno.“. Ak nemaš „svoju“ obitelj, novi stan, svoju firmu ili se ne spremaš na mjesec, nemaš kaj pričat.
Dok nekom kog nisam vidio tjedan dana mogu držat monolog od pola sata o tih tjedan dana. „Tuširam se srijedom i nedjeljom. Žene se pale na miris tijela, feromoni...“, „Na talijanskom razvaljujem; 95%. Razmišljam pokrenut gramatičku olimpijadu...“, „Počeo sam tu i tamo pješke ić na posao. Prvi put mi je trebalo 39 minuta, drugi put 36, a treći put sam skinuo na 35. Mislim da mogu do 33 ak nedem Bauerovom, neg iz Martićeve izbijem kod Džamije i onda onom kosom ulicom...2 minute na to dobijem ziher. A razmišljam i da počnem rolat pa s rolama na posao... kužiš, ne puše ko na biciklu pa možeš i po zimi, ko klizanje... jel znaš nekog tko ima role?“...
Najgore je kad sretneš nekog kog vidiš dva put godišnje. S njim i imaš i nemaš o čemu pričat. Frendicu iz osnovne svako malo srećem i znamo otprilike tko je u kojoj fazi, uvijek smo nekak usporedni bili (dugo bili apsolventi, u isto vrijeme diplomirali, sad radimo...) pa smo uvijek imali sličnu aktualnu temu u životu...
I jučer krenem pješke na posao u pol 8. Vani -10. I sretnem je. Sad, da je vidim svaki dan, rekli bi si bok-bok, da je vidim svako desetljeće rekli bi si bok-bok + kaj ima + nema niš; pol minute uvrh glave. Ovak, di radiš, pa super, blizu ti je, si zadovoljna, pa ona srela moju staru u dućanu (stara očito ima o čemu pričati ak nekog ne vidi sto godina), pa ovo, pa ono... a minute idu. Prva, druga, treća... vidim da to jutro od rekorda (34 min) niš. Još se i hladim... a kod mene sve tempirano; izađem iz kuće, odmah nabacim tempo, zagrijem se... ovak samo stojim, prstima hladno...
Post je objavljen 18.12.2009. u 11:56 sati.