proslo je previse vremena od mog zadnjeg posta, no necu se opravdavati. pisala sam, ispisala sam cijeli jedan dnevnik poput razgovora s prijateljem koji zna cuvati tajne.
ponovno je prosinac, moje omiljeno doba godine. iscekuje se bozic, a luciju i nikolu skoro zaboravih :) umalo si umislih da sam bila super dobra, no kolega me iznenadio sibom i snjeguljicom (cokoladnom naravno). jedna siba znaci ipak sam bila dobra :) iako napravih fantastican adventski vjencic, zaboravih posaditi psenicu :( posadila sam ju tek prekjucer i moram priznati ne izgleda mi kao da cu imati psenicu visu od 2 cm na stolu :) kaj reci - plavusha :)
jos je 6 dana do badnjaka i pocetka predivnih praznika. ljudi zaista postaju bolji jedni prema drugima u ovo doba. pusavas oprostiti, no ljudsku zlobu jednostavno ove godine odlucih izrezati kao tumor. ne zaboraviti, ne oprostiti, vec izrezati i maknuti iz svoje blizine. drasticno - mozda, korisno - jako :) u ovih godinu dana upoznala sam svoju stvarnu snagu, prezivjela strahote i turbulencije, no usprokos svemu pronasla razlog za osmjeh, ljubav u srcu i toplinu prijateljstva. neki ljudi su otisli iz mog zivota i neka tamo i ostanu, daleko daleko iza sedam gora, sedam mora i sedam planina. neki novi su proletili i nisu ostavili poseban trag osim onih relativnih uspomena, ako se to moze tako nazvati. zovem to kratkim rezovima - dodjes, vidis, naucis i odes dalje. mozda zaboli na pocetku, no kasnije shvatis da je to sve dio zivota i ides dalje. pravi prijatelji su ostali uz mene u najtezim razdobljima ove godine, pravi prijatelji su pokazali sto je snaga prijateljstva, toplina zagrljaja i davanje kada im nemas sto dati jer te praznina prozdire, a ocaj nemoci magli i pece suzne oci.
ponovno sastavljam svoju listu - nazvala sam ju "to do before 40"! :) trenutno ju nisam spremna podijeliti sa svijetom, no tko zna - krhko je znanje ;)
ove godine naucih puno puno novih lijepih stvari. neki ljudi iz davnina ponovno su se vratili u moj zivot. to me veseli. voljela sam ih i zelim ih ponovno kraj sebe :) neki ljudi su me naucili sto ne zelim, kako ne zelim da me se tretira, cega mi je dosta i kako pobijediti strah koji se prosle nove godine uselio u moj dom. umjesto mjesta na kojem pronalazim mir, veselje, dom mi je postao zatvor, mjesto terora i sustavnog zlostavljanja, maltretiranja koje nije prestajalo kada zatvoris velika ulazna vrata. ne, nije me zlostavljao nitko od ukucana, vec stanari zgrade. jedan zlostavljac dobio je zasluzeno i nestao, nadam se zauvijek iz blizeg svemira, dok zlo utjelovljeno u navodno dragim starcekima rezultira svakodnevnim posjetima policije nasoj zgradi. mozda se i oni odsele? zar je lose zeljeti mir? bio je mir, i uvijek je mir tih pola godine kada oni ne zive u zgradi, pa zar je lose pozeljeti da se taj period produzi zauvijek ;)
eto....toliko od mene u ovom postu, a sad krecem u vizalno preuredjenje izgleda bloga ;)
Post je objavljen 18.12.2009. u 09:13 sati.