Što je, dakle, vjera? Odgovor je dvojak: psihološki i sadržajni. Psihološki gledano, vjera je duševni čin kojim ispovijedamo uvjerenje da Bog postoji, držimo istinitom njegovu objavu ljudima te se posvema i praktično povjeravamo Bogu kao svome tvorcu. Taj su duševni čin stari teolozi nazvali fides qua creditur (vjera kojom se vjeruje). To je dakle čin razuma i volje, svojstven samo čovjeku. Time što se aktualizira u ljudskoj duši može se nazvati vjerovanje. Nijemci su ga zgodno nazvali "Du-Glauben". Ono odrazuje osobni odnos vjernika prema njegovom životnom Počelu.
Takva osobna vjera ili vjerovanje eminentno je religiozni čin ili, bolje, vjeročin, koji izvire iz duševne dispozicije čovjeka da teži za onim što je neizmjerno, apsolutno, vječno, svemoguće, predivno i predstavlja samu dobrotu (homo ens religiousum). Kada tu dispoziciju čovjek još obogati religioznim iskustvom, osobnim uvjerenjem i dubokim doživljajem Svetoga, onda je to krepost koja se individualizira, pošto je i onaj Apsolut u koji se vjeruje također osoba, tj. ne samo bezlično božanstvo nego i Bog.
Budući da je vjera odnos koji traži dva suodnosnika, čovjekov božanski Partner u tom odnosu također sudjeluje u ljudskoj vjeri svojom božanskom nazočnošću i nadnaravnom pomoću, koja se zove milost. Stoga je vjera ne samo ljudski čin nego i božansko nadahnuće, dar i milost. U bogoslovnom rječniku to je "ulivena vjera", više nego stečena krepost. Prema tome, vjera je ljudski odgovor na božansku ponudu ljubavi.
Tako vjera izgleda u svojoj psihološkoj dimenziji. A što ona u sebi pruža sadržajno? U prvom redu uvjerenje u opstojnost Boga Stvoritelja, njegovu providnost, vječni život i općenito u duhovni svijet. To se uvjerenje praktički oživotvoruje u punoj djelotvornoj predanosti božanskom počelu i svrsi. Kako je Bog čovjekov partner u vjeri, On se objavljuje svom ljudskom stvoru kao njegov Stvoritelj, Spasitelj i Gospodin. Taj sadržaj objavljene vjere teološki se naziva fides quae creditur (vjera koju se vjeruje) ili predmet vjere, njemački "Das-Glauben".
Kao "srž onoga čemu se nadamo" vjera se ukazuje u svojoj subjektivnoj dimenziji, a kao "dokaz za one stvari koje ne vidimo" ona otkriva i svoju objektivnu zbilju. Čin vjere treba naime promatrati pod oba aspekta: kao ljudski akt vjerovanja (fides, credo, belief) i kao predmet vjerovanja (Symbolum, Credo, faith). Vjernik sam sebe, ljudski život i cijeli svijet gleda sub specie aeternitatis (pod vidom vječnosti).
Živan Bezić, časopis "Bogoslovska smotra", 2002.
Post je objavljen 18.12.2009. u 08:45 sati.