Čovječanstvo osvaja zvijezde, a nije uklonilo tegobe. Presađuje srce, a i dalje strepi od smrti. Pliva u komforu i udobnosti, a ne smiruje gorčinu svoje praznine. Nagrće u napučene gradove, a sve dublje doživljava dramatičan osjećaj osamljenosti i tjeskobe.
Čovjek stalno nešto čeka i žudi. Neprekidno okrenut budućnosti, čovjek bar mašta i priželjkuje bolje dane.
To iščekivanje boljega ima dugu povijest. I upravo vrijeme crkvene godine u kojemu se nalazimo, razdoblje došašća, više nego inače naglašava poruku: On ima doći, Njega radosno iščekujemo. U došašću se slijevaju vapaji i žudnje onoga kojega su iščekivali i koji je imao ispuniti obećanja te doći kao najavljeni spasitelj.
Današnji čovjek, osluškujući jeku tih davnih najava,proživljava vrijeme kad je, kao i u starozavjetnoj povijesti, zavladalo beznađe, a bezvlađe raširilo svoja krila i na naše krajeve, premašivši strahovanja i najokorjelijih pesimista. Zato ove žudnje i vapaji nekadašnjih proroka imaju osobitu težinu, znakovitost i suvremenost upravo ovdje i sada.
Simbolika iščekivanja boljega posebno se doživljava u rano jutro, u zoru koja najavljuje dan, svjetlo, sunce, makar se radilo i o zimskom vremenu kad se jutro najčešće krije u tami, magli i sumraku. Pobožni vjernici u hrvatskim krajevima, doživljaj iščekivanja vezivali su uz ranu jutarnju misu, poznatu "zornicu". Zora došašća dobiva tako svoj puni smisao i naboj.
Zornica najavljuje dan, svjetlo, Boga koji će o Božiću osobito zasjati. O tome kliču i nerazumna bića, željno isčekujući zoru spasenja: Visom leteć ptice male, našem domu zapjevale: SRCE GORE EVO ZORE! To je prava poruka za ovo vrijeme u kojemu upravo živimo: malodušnima ohrabrenje, a svima najava dolaska boljih dana.
Teško je čekati kad se ništa ne očekuje, ali, prava je mudrost života znati da je čekanje velika i prazna posuda koju treba tek ispuniti uzdanjem, nadom i povjerenjem. Tada čekanje otvara put prema izlazu, put na kojem ćemo otkriti skriveni smisao svog iščekivanja.