Dugi niz godina pitala sam se što zapravo znači riječ 'prijatelj'. Znam, po definiciji bi to trebao biti netko tko te sasluša, razumije, podrži, priskoči, čak i kad napraviš glupost. A onda sam odjednom, u trenu i nenadano shvatila TKO su zapravo moji pravi prijatelji. Od dana kada sam ih upoznala smatrala sam ih samo znancima i poznanicima jer nisam znala što je to što odlikuje dobrog prijatelja.
Kopirat ću ovdje nešto što sam napisala na Forumu 4. prosinca ove godine (prije 13 dana):
Već nekoliko dana jedan me prijatelj uporno zapitkuje kako sam, što ranije nije radio, a ja uporno odgovaram kako sam dobro i kako je sve OK. Ali, kao da točno osjeća da se samnom nešto zbiva, ne popušta (M., hvala ti na upornosti!). I, iskopa me večeras sasvim neočekivano, na mjestu gdje ne svraća već pola godine. Potraži me i nađe me. Jednostavno je znao gdje me može naći i znao je da nešto nije u redu, a da ništa nije pitao. Jednostavno se neočekivano ušuljao i pružio mi ruku kad mi je zaista bila potrebna, ne očekujući ništa zauzvrat. Priznajem, toliko me silno obradovao... Nisu li takvi ljudi - iskreni i pravi prijatelji - zlata vrijedni?
Moram li reći da mi je zaista pomogao? I to puno. Jednom davno, već sam gotovo i zaboravila, ja sam pomagala njemu prebroditi sličnu situaciju. Sad tek vidim da neke stvari zaista imaju smisao, makar ga u određenom trenutku ne vidimo ili ne raspoznajemo. Još jednom, Prijatelju, hvala ti!
Nadodajem još samo da kao da je predosjetio što se samnom u tom trenu zbiva - jer kako drugačije objasniti taj tako dobro pogođeni moment? Vjerojatno i neka Viša Sila ima svoje prste u tome...
Slučaj drugi, treći i četvrti:
Kako sam se osjećala, opisano je u prethodnom postu pa nema smisla prepisivati: jadno, usamljeno, tužno, odbačeno.
U jednom trenu zazvoni telefon. Prijatelj br. 2 i pola sata predivnog razgovora. (Inače se prilično rijetko čujemo i vidimo, ne češće od jednom u nekoliko mjeseci). Otvorila sam mu dušu nakon gotovo sedam godina ispraznih razgovora o lijepom vremenu i gospodarskoj situaciji. Prihvatio ju je, sva moja priznanja i tajne koje se nikome nisam usudila reći. Bez osude, s potpunim razumijevanjem i lijepom riječju umjesto toplog prijateljskog zagrljaja. Ništa više od toga. Ništa više i ne tražim. I ne želim.
Poklopim slušalicu telefona i u tom trenu zazvoni i mobitel. Prijatelj br. 3. Nakon što se više od šest mjeseci nismo ni vidjeli ni čuli. Smijeh. Upravo ono što mi nedostaje i što mi baš u tom trenu treba više od zraka, više od vode, više od života.
Usred tog telefonskog razgovora majka mi donosi omotnicu. Zbunjenost. Tko? Što? Zašto? Od koga? PBZ? Pa nemam otvoren račun u toj banci... Otvorim omotnicu a unutra iznenađenje. Od prijateljice br. 4. Ni s njom se nisam čula zadnjih par mjeseci. Naravno, nazovem ju, zahvalim se i sve osjećam neku toplinu oko srca. Da, to su prijatelji. Prijatelji su ljudi koji OSJETE kad ti je teško, čak i kad se mjesecima ne čujete i ne vidite s njima, oni ZNAJU. Nisu toga svjesni, ali osjećaju. Ne znaju objasniti zašto su te se svi odjednom sjetili nazvati ili se javiti na bilo koji drugi način i razveseliti te. Ne znam niti ja. Ali znam na Netko Gore zasigurno jako dobro zna. I stoga Mu HVALA.