Ne čitam horoskope… i sva sreća da ih ne čitam. Da sam pročitala horoskop za ovaj tjedan…. poželjela bih ga prespavati.
Tjedan je počeo odvratnim ponižavanjem moje kolegice… i sve to samo zato to što je na cesti Srebrnoj i što ne šuti o zlu. Pogodilo me…. ranim jutrom prvog dana ovog tjedna.
Takve strelice… kad mi diraju one koje volim nije lako podnijeti…. ali kako u svakom zlu ima neko dobro, tako je i u ovom slučaju. Takve strelice šalju oni koji žele zastrašiti, opomenuti, ucijeniti i slomiti ljude. Ne kuže jadni… da upravo iz tih „rana“ koje su proizveli svojim strelicama izvire sve suprotno onome što su htjeli postići… jer protiv onih koji nisu kao oni ne mogu se boriti na svoj način. Ne kuže jadni da su se „čisti“ spremni s njima boriti do daske. Ne kuže jadni da oni koje su „jahali“ dugi vremenski period, uz to što su bili „jahani“ i nezadovoljni zbog toga, u dobroj su kondiciji… jer sve to je trebalo izdržati. Postali su žilavi, čak pomalo „ludi“ i ova igra će se s njihove strane igrati čisto (za „nečiste“ bolno)… jer „izjahani“ nemaju više što izgubiti. Kad ti netko ugrozi dostojanstvo i vjeru u bolji svijet ništa nije veće i važnije od toga. Bez toga je cijeli život laž… ružni igrokaz. Nema predaje!
Nakon toga mi je došao mladi radnik u pratnji majke i ispričao svoju priču o najavljenom otkazu i o svom naumu da si oduzme život zbog te nepravde.
Mladi čovjek od djetinjstva ima oštećen očni živac na jednom oku. Ne nosi naočale, jer se stanje ne može popraviti… i sa svojim hendikepom živi cijeli život…. Vozi, čita, radi i normalno funkcionira. Bio je u vojsci, položio je vozački…, dobio je posao i uspješno ga sve ove godine obavlja. Na redovitom sistematskom pregledu su odlučili da više ne može raditi zbog vida i sprema mu se otkaz. Taj mladić je žrtva sustava, žrtva velikog nereda… Stoji na rubu, razmišlja o samoubojstvu jer mu je ugrožena egzistencija, ponižen je i prestrašen. Skupila sam snage i odlučno mu objasnila da je sve to samo bljesak… tek neugodan trenutak u vremenu zvanom ŽIVOT… ukorila sam ga zbog razmišljanja o oduzimanju života… baš onako kako bih ukorila vlastitog sina…. i nisam dozvolila da ga moj vrisak iznutra uplaši…. morala sam mu pružiti nadu… no te noći sam se molila Zvijezdama za njega… prije spavanja sam plakala zbog njega i zbog sve naše djece… kojoj smo stvorili ovo nepravedno društvo koje im lomi kosti i čupa dušu.
I tako sam u molitvi i suzama ispratila ponedjeljak.
Utorak me probudio bjelinom obližnjih polja… vidjela sam srnu kroz prozor i osjetila se kao lik s neke idilične zimske razglednice. Opet me ove godine razveselio čovjek s traktorom koji mi je tijekom noći očistio snijeg i omogućio mi da iz ove svoje nedodžije krenem u „civilizaciju“. Vozeći se po odlično očišćenim cestama, pomislila sam: „Dan je dobro počeo!“
Na omiljenoj radio stanici Luka je pjevao „Zeko i potočić“… a zvrndale su i još neke drage pjesme… Sjetio me Luka na djetinjstvo i redovitog cmoljenja na tu pjesmicu. Teško sam prihvaćala da se zeki smrznuo potočić….
Radni utorak je počeo radno i mirno… sve dok nije došao čovjek kojem se „smrznuo potok“.
Doživio je prestrašnu tragediju u obitelji i našao se u teško situaciji. Od mene je očekivao nešto što nisam mogla i smjela ispuniti… jer bi bilo u suprotnosti s propisima i takav ustupak ugrozio bi prava svih ostalih naših kolega (a malo ih je bez strašnih i tužnih priča)… takav ustupak bi u cijeli naš mali sustav unio nered i promjenu ponašanja na lošije. Došao je i optužio me da sam mu u petak (prije pet dana rekla da će dobiti to što traži). Ja sam naravno rekla da to nije istina. Jer nije istina. Nikada ne dajem obećanja za nešto što ne mogu ispuniti. Čovjek je u tom trenutku pukao… mislim da je imao slom živaca. Silno je vikao, vrijeđao me, mahao šakom prema meni… samo su Zvijezde sačuvale i njega i mene od zla koje se moglo izroditi iz te situacije. Istresao je on u tim trenucima na mene svu svoju ljutnju… na državu, na poduzeće, na društvo, na sudbinu…. a ja sam ga slušala, prepoznavala u njegovom bijesu i rečenicama sve svoje teme koje pišem na blogu, prepoznavala sam sve svoje ljutnje i nemoć zbog situacije u kojoj se nalazimo…. jer preda mnom je stajala žrtva ovog društva…. žrtva koja si ne može pomoći… ja mu ne mogu pomoći. Branila sam se rečenicom kako razumijem… ali nisam ja kriva za sve to što mu se dešava. Nije ga to utješilo… ni smirilo… On se čak u svom divljanju ispričavao i govorio da se ovako nikada nigdje nije ponašao. Ali eto… desilo se čovjeku… i to baš u mom uredu…. a valjda su Zvijezde procijenile da ja to mogu izdržati… pa su ga zato meni poslale.
Prisutan je bio Učitelj…. zaprepašten…. tih… pokušavao je unijeti mir u tog čovjeka…. i danas razumijem kolika je sreća što nitko od nas u tom trenutku nije reagirao nepromišljeno… jer svi smo bili na rubu. U jednom trenutku se na vratima pojavila kolegica, koju je dozvala ta prestrašna galama… podigla je dva prsta… kao da je na nekom sastanku. Razjareni čovjek je nije ni primijetio…. a ona se okrenula i otišla.
Kad je čovjek otišao tresla sam se kao šiba na vodi. U tom trenutku su mi glavom prolazila sva ubojstva i nesreće o kojima čitam u crnim kronikama… a koje se dešavaju jer ljudi naprosto u nekom trenutku puknu. I u tom razmišljanju pojavljuje se kolegica i kaže kako je ona kolegici od tog čovjeka u petak rekla da je dobio ono što je tražio. Ja sam u petak bila na nekom sastanku…. a njoj je bilo teško pogledati u papire…. pa mu je na pamet dala lažnu informaciju. Nesretnik je pet dana bio u zabludi… i sva ta drama desila se zbog njegove zablude, lažne nade i zbog nečije nespremnosti da odradi ono što mu je posao.
I tako je jedan čovjek… uz svu muku koja ga je snašla, zbog nečijeg laganja i nesavjesnosti doživio slom živaca… i tako sam ja na svu sreću samo izvrijeđana…. zbog države, firme i kolegice kojoj su papiri samo papiri i ne razumije da u svakom papiru u našim uredima živi ljudska priča, problem, patnja, nepravda i vapaj za spas.
Kad sam je pitala zašto čovjeku nije rekla da je ona dala lažnu informaciju zbog koje je napao mene… odgovorila je kako je ona digla dva prsta, ali nije dobila riječ…. Meni je nje žao… i ona je žrtva sustava i velikog nereda… samo što to još ne kuži.
I utorak sam ispratila sa suzama i u molitvi. Plakala sam zbog tog čovjeka. Molila sam se za njegovog sina koji je doživio saobraćajni udes…. to dijete je vršnjak mog sina…. a ja nisam imala prilike čovjeku reći koliko ga razumijem i koliko mi je teško zbog svega što ga je snašlo… njegova sudbina je moja najgora noćna mora…. to su moji strahovi. Razumijem ga kao roditelj, kao kolegica, sugrađanka… Cijela nutrina mi vrišti zbog njegove životne priče… i vrišti mi srce što mu ne mogu ozdraviti sina, što mu ne mogu ponuditi sretnije i pravednije društvo i što mu sve to nisam mogla reći…. dok je svu svoju nemoć istresao na mene.
Nije me uvrijedio, nije me naljutio…. suosjećam s njim…. razumijem ga do daske… i ako mu je bar malo pomoglo što je mogao sve to izbaciti iz sebe… nije mi žao što je odabrao mene, jer ja i to mogu preživjeti…. ostat će tek mali ožiljak na mojoj duši…. ali svaki ožiljak je dar i pouka.
Srijeda je počela s dubrovačkom pričom. Ovaj strašan događaj mi je davno „najavljen“ Vrlo stručan čovjek je tada sa mnom podijelio svoju brigu i bojazan zbog nereda koji se dešava i iz kojeg se ne može izroditi ništa dobro. Kad mi je to pričao… ja sam se iskreno nadala da pretjeruje i da je tek pesimista… no na žalost, bio je u pravu. Počeli su nam na naplatu stizati računi za nesavjesna ponašanja i nered.
Možemo li uopće zamisliti kako danas žive ljudi u Dubrovniku? Većina je danas bez grijanja, vode, ne rade liftovi…. blokirani su, odsječeni od svijeta… u mraku… PONIŽENI!
Noćas ću svoje molitve Zvijezdama uputiti za te ljude… a molit ću ih i da svojim zrakama pokažu odgovorne za sve ovo što nam se dešava….
Tek smo na polovici tjedna… a ja imam osjećaj da je prošla cijela godina…. Nije li to previše ljudskih nesreća za samo tri dana?
A računi su nam tek počeli stizati na naplatu… čekaju nas još puno teži dani…
Moramo ih izdržati…. smoći snage da u ovim ružnim vremenima ostanemo ljudi i ostanemo živi ako je to ikako moguće…
"Ljudski je život tek trenutak, njegovo postojanje neprestani tijek, čula poput slabe noćne svjetiljke, čitavo tijelo hrana crvima, njegova duša nemiran vir, sudbina tajanstvena, a slava nestalna. Ukratko, sve tjelesno je poput rijeke koja teče, a što je u vezi s dušom poput sna je i izmaglice. Život je borba i kratki privremeni boravak u stranoj zemlji, a nakon slave zaborav. Gdje da čovjek potraži oslonac? Samo i jedino u filozofiji. Biti filozof znači održavati božanski duh u sebi neokaljanim i nepovrijeđenim, tako da može pobijediti sve naslade i boli, ničega se ne primati bez cilja, lažno ili prijetvorno, ne zavisiti o tome radi li neki čovjek nešto ili ne, prihvaćati sve što nas snađe jer dolazi iz istog Izvora kao i čovjek sam…"
Marko Aurelije
Post je objavljen 16.12.2009. u 21:14 sati.