Tek ću nekada kasnije,
kada u tišini ženstvenih zidova
skupim
želju, ljutnju, žalost
u snop svjetlosnih vlakana,
stvoriti adekvatan nazivnik
nedefinirane emocije.
Trga i bode u želudac
kao oštri brid papira
jer ne znam što je i kako,
možda najgore – nisam sposobna za opisivanje.
Tortura suzdržavanja,
mala škola samokontrole:
toliko je lica oko mene,
a, čudno, zanimljivo, projicirala sam jedno.
Znam tko je,
ali ne smijem reći
jer će biti glupo, infantilno.
Zanimljivo je kako bježim
od mladih godina,
a one se toliko brzo rotiraju
i zasigurno ću ubrzo trčati
na korak iza njih.
Možda si samo danas lijep:
dječak nježnih dlanova,
katkad ušećerene strepnje
i najtiše tišine koja može biti prije nego se ljudi zapitaju
kako su se zatekli na određenom mjestu u određeno vrijeme.
Zato i volim trenutke –
fragment kratkoročnosti
dopušta nam da se volimo samo tada,
u fenomenu treptaja, otkucaja, jednoga daha.
Više ne obećavam vječnosti
jer da se sve do sada darovane odigraju
istovremeno bih disala unutar
nebrojenih dimenzija.
Ne… Lijep si mi sada i ovdje,
lijepo zvučiš,
lijepo mirišeš,
lijepo se ljubiš…
Vidiš, konkretno mogu nacrtati
svaki dio koji obožavam
i idoliziram ove sekunde.
Ako se okrene tisuću proljeća
i ne vidim te nikada više
jedan će miris ili riječ
uskrsnuti asocijativni niz
i ja ću se sjetiti, obećavam da hoću,
dječaka nježnih dlanova,
katkad ušećerene strepnje
i najtiše tišine koja može biti
prije nego se ljudi zapitaju
kako su se zatekli na određenom mjestu u određeno vrijeme.
Ne poznajem tvoje hirove dovoljno,
ni tvoje gestikulacije ne znam u detalje
da bih se usudila uokvirivati nas u beskonačnost.
Mi imamo sada.
Sutra ćemo znati dalje…
Post je objavljen 16.12.2009. u 11:45 sati.