Molitva
- Što je ovo, ženo?-
Upita Markan kad je došavši s posla ugledao na stolu poveće raspelo. Žena je dovršavala ručak, okrenula se, poželila mu dobar dan i reče:
- Raspelo, kao da ne vidiš.-
- Evo vidim, a povodom čega je tu.-
- Kao da si zaboravio što je danas.-
- Ne mogu se sjetit, ajde reci.- odložio je boršicu i sjeo.
- A, rođendan, nisi valjda zaboravio, našoj Valentini, sedamnaesta.-
- Uf, majku mu, stvarno sam zaboravio, a di je ona?-
- U školi je popodne, bi'će da joj nisi ništa kupio.-
- Nisam, ni na kraj pameti mi nije bilo. Moram se sad zaletit, a što da joj kupim?-
- Ajde prvo ručaj na miru, ima vremena.-
- Što si joj ti uzela?-
- Pa, to.- Pokaže na raspelo.
- Ovo si joj kupila za rođendan?- Bilo mu je čudno.
- A što se čudiš, zar može biti boljeg poklona.- Stavljala je ručak na stol a zatim je i ona sjela da se ruča.
- Poklon je uistinu lijep, ma neobično mi je to dati kao poklon.- Govoreći usput stavlja hranu na pijat.
- Ja s tobom nisam razgovarala o tome, eto, sad ću ti ispričat.- Ona se, isto tako, poslužila hranom, pa su nastavili jesti i pričati.
- O čemu,... što se zbiva?-
- Nije ništa loše, božesačuvaj.-
-'Oćeš da nagađam.-
-Ma ne, a si nestrpljiv?-
-Dobro, slušam-.
-Naša ti je Valentina veliki vjernik, to ti ne možeš vjerovat, kad god je u sobi ona se moli, priča sa Bogom kao sa prijateljem, tako dugo se moli dok ne zaspi.-
- Moli, moli, normalno je da se pomoli, to smo je i učili, jeli tako.-
- Jesmo je učili jesmo, ali ovo je nešto drugo, ovo je nešto, kako da rečem, iznutra, neka viša sila, neko poslanje, božji odabir, nešto iz dna duše što dolazi.-
- Kako ti to sve znaš,... nastavi, nastavi.- Gledao je Markan podignutih obrva.
- A, kako znam, majčinska intuicija, kad ti zaspeš a ja na vrata od sobe pa osluškujem, škiljim na rupicu od ključa ali samo joj vidim noge na podu, puno je desno pa se ne vidi.-
-Da premjestim vrata, to 'oš reći.-
-Ma kakva vrata,... ti me zezaš.-
-Ajde, slušam te, nastavi-.
-Kleči na podu,... evo sam se sva naježila i sad mi suze pođu,-
- Ajde de, nemoj sad plakat, ajde.- tješi je Markan.
- Bože moj, dragi, budi uvijek uz mene,... obećajem ti da ću dobro učit, da ću ti uvijek bit vjerna.... A onda uzdahne, pa malo tiše ponavlja, Bože moj, Bože moj. Onda joj više ne vidim noge, makne se a meni dođe milo, suze mi pođu, pa se povučem i odem u kupaonu umiti se.-
- Da čovjek ne vjeruje, od kad to traje, kako mi do sada nisi ništa govorila.-
- A bi'će jedno, a bogami, više od mjesec dana. A što ti nisam rekla,... a smatrala sam da je to normalno pa sam mučala,... ti misliš da nije.-
- Ma ne, nego sam mislio onako u priči nisi spominjala.... I zato si joj uzela raspelo?-
- E, sigurno će joj se puno dopasti.-
I tako je Markan saznao za fenomen vjere njihove jedinice, bila je i dalje dobra u školi, nije previše izlazila vani, navečer bi im poželjela laku noć kao i oni njoj, a onda bi se povukla u svoju sobu u molitvi. Žena mu je i dalje ćirila na bužicu, a on bi kao i obično, zaspao. Ujutro bi išao na posao i svaki dan ista priča.
.
Prošlo je od tog razgovora oko mjesec dana, pričali su oni o tome svaki dan, naravno i o svemu drugo, ali bi se uvijek vraćali na tu temu. Bilo im je drago da je tako, nekako su bili ponosni na Valentinu više nego prije. Bili su pažljiviji prema njoj, obraćali joj se sa više poštovanja, gledali u njoj ono što oni nisu imali, bar ne u tolikoj količini. Mislili su, a što da je muško? Pošo bi u svećenike, vjeruj Bogu. Žena bi često puta rekla:
-Ajme da čuješ sa koliko ljubavi, sa koliko žara, sa kojom posebnom žestinom i vatrom u glasu izgovara: Bože moj, Bože moj.-
Markan ne bi znao što joj odgovoriti na to, pa bi kimnuo glavom i pomilovao je po kosi. Bili su ispunjeni srećom, i zadovoljniji nego do sada provodili slobodno vrijeme.
Toga jutra, kao, uostalom i svakog drugog, ustao se prije šest sati. Umjesto na posao, morao je otići do poliklinike, dati krv na analizu. Tek se razdanjivalo, mrak se razvlačio kao paučina. Izašao je van .
Njihova kuća, prizemnica, bila je na lijepoj lokaciji. Dvorište do puta, a iza susjedov voćnjak, bili su zadovoljni položajem kuće, i boravkom u njoj Do centra grada su četiri kilometra, pa se to računa pod grad. U selu, odakle je došao, ostao je stariji brat. Mater i Ćaća su mu živi, i baba,ćaćina mater.
Automobil, doduše već islužen, ali nije vrijeme za novi, parkirao je u dvorištu. Otključao je i taman da sjedne primijeti da je prednja lijeva guma legla. Sočno je zabeštimao onako u po glasa. Lijepi početak dana pomislio je. Otvorio je prtljažnik da promijeni kotač pa se sjeti da mu dizalica ne valja. Puhao je od bijesa, što sad. Pade mu na um da iza kuće ima nešto daske i muralića a to može biti od pomoći kao poluga za podići auto umjesto dizalice. Zaputio se iza kuće, i taman što je povirio iza kantuna zamijetio je kao da je nešto ispalo kroz prozor i nestalo u susjedov voćnjak.
Upalila mu se svjećica i on ti trkom nazad u kuću.
- Što si zaboravio, dragi.- Zacvrkutala je žena izlazeći iz kupaone.
- Odma dovedi Valentinu!-
Zagrmio je tako da se stresla i žena je bez riječi pokucala na ćerina vrata pozivajući je da izađe.
Valentina se pojavila na vratima u spavaćici i doimala se iznenađena, a kad ga je ugledala uplašila se. Opet je zagrmio.
- Kako se zove?-
Istovremeno je bila zbunjena, uplašena, i sve joj je bilo jasno. Izgovorila je sa strahom
-Bože,... Bože se zove.-
Reče pognute glave.
Žena je gledala otvorenih usta, a Markan reče:
- Da mi nije crkla guma i dizalica doduše, 'ćer bi nam još bila svetica.-
Post je objavljen 15.12.2009. u 16:30 sati.