Marketing
'' Živim bajku čekam princa još otkad sam dete bila..''
Oduvijek sam bila djevojka koja je svijet gledala ružičastim naočalama. Oduvijek sam voljela bajke. Nastojim živjeti bajku i dalje vjerujem u njih.
Moja draga mama kaže da sam previše naivna i da se bojim suočiti sa surovostima ovog svijeta. Možda i ima pravo, ali ne želim se promijeniti.
Ja sam onaj tip djevojke koja vjeruje u jednu idilu braka. Vjeruje da će jednog dana pronaći osobu s kojom će provesti ostatak svog života, kome će se zavjetovati na ljubav u dobru i zlu, pred Bogom. Ne vjerujem u razvod. Samo se jednom zavjetujem na ljubav jednoj osobi pred Bogom, i to je neraskidivo.
Jučer sam bila na kavi s par frendica i započeli temu o vjerovanju u brak. I moram priznati da su dovele u pitanje moju bajku. Izložile su n-broj argumenata i primjera koji su me potakli na razmišljanje.
Čemu preljubi? Koliko nas samo primjera okružuje gdje je razvod bio prozrokovan preljubom. Nerazumljiva mi je činjenica da do nevjere dođe nakon 20 godina braka. Što se to trebalo dogoditi da ljubav prestane i da se zaborave ona obećanja dana prije 20 godina? U kojem to trenutku dođe do zanemarivanja jedno drugog, nepoštivanja, prevare, pa i do onih odvratnih stvari kao što su nasilje i sl.?
ZAŠTO?
Postavljam si pitanje je li to tako bilo oduvijek. Razvodi su nešto što postaje sve više trendovski, nešto što, nažalost, postaje normalno. Odgovor na to pitanje dobivam da su te stvari oduvijek postojale samo što je žena prije šutila i trpila sve sranja, bila je papiga koja je ponavljala muževo mišljenje, glina koju je muškarac oblikovao kako je želio. Danas su stvari drugačije. Danas žena smije reći svoje mišljenje, žena postaje emancipovana, samostalna. Jednog dana, ukoliko dođe do razvoda, ona će opet imati svoj posao, novac, život. Prije žena nije imala izbora. Morala je ostati s mužem jer ona sama nije imala ništa, a vratiti se roditeljima bila je najgora moguća sramota. I to je bilo to! Žena je trebala što prije napustiti roditeljski dom. Sa 17 godina, ukoliko nije bila udana, ona je bila stara cura. Dakle, udaja sa otprilike 16 godina. A što je djevojka sa 16 godina? DIJETE! Ja osobno smatram da ni sa 25 neću biti spremna za brak i djecu, pa samo mogu zamisliti kako je njima, našim bakama, na primjer, bilo. Al to je bila normalna stvar. TO JE BILO ONO ŠTO JE DRUŠTVO NAMETNULO! Danas društo zanemaruje one tredicionalne vrijednosti i ono što je prije brak značio. Danas, obrad u crkvi je više radi tradicije, a ne važnosti koju on ima. Danas se ulazi u brak, a već u startu može se računati da ukoliko nešto loše krene – uvijek postoji razvod koji je karta za izlaz iz te situacije. Sve više uočavam pogrešne vrijednosti koje današnje društvo nameće. Imam osjećaj da se brak shvaća kao neka obaveza prouzrokovana prvobitno iz tradicije iz koje jednostavno možeš istupiti (uz sitnu papirologiju) čim dođe do prvih razmirica i sukoba.
To sigurno nije ono u što ja vjerujem. I možda jesam glupa i naivna, al još vjerujem u ljubav, vjeronost, poštenje i brak.
Nakon tog razgovora, navečer sam pričala s ''malim'' rješavali smo sranja od vikenda koja su se dogodila. I skužila sam da on nije ''princ na bijelom konju kojeg čekam''.
Al i dalje vjerujem u svoju bajku i ne želim da mi je sruše. Želim živjeti u bajci iako je možda neću ostvariti. Nadu ipak ne smijem gubiti, zar ne?
voli vas Klaisa
Post je objavljen 15.12.2009. u 01:24 sati.