S aerodroma do njihove kuće u Hamburgu nije trebalo dugo. Nekako mi se činilo da Tom odbija ikakav kontakt samnom od događaja u avionu. Mislim i da sam znala zašto. Čim sam mu dala, više mu nisam bila potrebna. Hm.. Pa, nije prvi put da me netko tako razočarao. Mogla bih se i ja praviti da ništa nije bilo. Da, to ću učiniti. Billu je zbog toga bilo najviše krivo. Kad god bi Tom hladno prošao pored mene, ovaj bi počeo vrtiti glavom i govoriti nešto u stilu e moj Tome... Nije mi posebno smetalo to što me ne primjećuje. Sad sam trenutačno opterećena nečim drugim. Moram se pokušati snaći u ovom svijetu koji je potpuno drukčiji od svega što sam u posljednje 3 godine poznavala. Recimo da sam ja u usporedbi s ovim ljudima divlja. Georg se ponudio da me odveze u urede gdje su se uglavnom nalazili operateri Tokio Hotela. Dakle, web dizajneri, tajnici, menageri te razni ljudi koji se bave turnejom i slično. Zanimljivo. Nisam znala da to postoji. U autu smo uglavnom bljezgarili o nevažnim stvarima. O nekakvim sitnicama tek tako da se ne bi uvukla neka neugodna tišina. Obratila sam pažnju na promet. Nije bilo slično ničemu što sam poznavala. Svi u nekakvim kolonama, nema brze vožnje.
-Ovo će meni biti kao zatvor. Pogledaj samo kako se ti ljudi voze. Daj, trubni mu, molim te... AKO SE NEĆEŠ VOZIT, SRCE, NITKO TE NE SILI!-, uzviknula sam vozaču ispred nas kroz prozor. Georg se samo nasmijao. Postojao je jedan problem. Ja nisam znala ni riječ njemačkog. Kako ću raditi tu, a ne znam jezik?
-Hej, hoću imati nekakve satove njemačkog ili nešto slično?- upitala sam ga.
-Um, ne. Ne baš. Mislim, neće se plaćati jer ćemo te mi učiti.- toplo me pogledao. Promrmljala sam jedan aha sebi u bradu i naslonila se na sjedalo. Kad smo napokon stigli na odredište upoznala sam razne ljude. Svi su bili vrlo srdačni. I onda mi je došlo iz dupeta u mozak. -Jost radi ovdje. Oh, neeee.- pomislila sam isti tren. -Neće grom u koprive, neće, neće!-, mrmljala sam si u bradu.
-Jesi dobro?- pitao me Georg.
-Da. Jesam. Super.- odgovorila sam nedajući ništa naslutiti. A onda sam se spotakla i skoro pala. Sigurno bih pala da me nije zgrabio.
-Jesi sigurna?- pitao je ponovno pridržavajući me za ruku.
-Aha. Nemaš brige.- nasmješila sam se i pogledala naprijed. Ispred mene stajala je jedna plavokosa djevojka. Kosa joj je sezala do ramena. Nosila je tirkiznu majicu i tamne traperice.
-Dunja, drago mi je.- pružila je ruku prema meni. Ruke su joj bile sitne i crvene. Kao malu su me takvi ljudi plašili. Njen glas mi je bio jako poznat.
-Zara. I meni je drago.- prihvatila sam njenu ruku i nasmješila se.
-Eto, vidim da se vi curke super zabavljate. Dunja, bi li mogla Zari pokazati uokolo?- pitao ju je Georg. Čudno su se gledali. Kao da su jako, jako dobri prijatelji, ako razumijete što hoću reći. A onda sam se sjetila zašto mi je njen glas bio poznat. Pa ona je zvala u Pentagon i predstavila se kao njegova djevojka.
-Naravno, samo ti idi, sigurno si umoran.- rekla mu je. Onda su se zagrlili i on je otišao. Nasmješila sam se još više i upitno ju pogledala.
-Nije to što misliš.- rekla mi je ozbiljno.
-Ma kakvi...-odmahnula sam glavom.
-Ne izazivaj me. Ovo ti je prvi dan. Imaš još dosta vremena za to.- podigla je jedan prst u zrak blago se nasmješivši. Ztim se okrenula na peti i počela ići prema naprijed.
-Kako ti kažeš, šefice.- podigla sam ruke u zrak i pošla za njom. Pokazala mi je sve što trebam znati, upoznala me s najboljim radnicima koje ova zgrada može ponuditi i s onima s kojima ne treba biti previše blizak. Jedan od takvih je bio domar Arnold. Pa i nije bio tako strašan. Barem ne meni. Bio je to stariji čovjek svojih, možda, šesdesetak godina. Obitavao je, uglavnom, kod kopirke. Odmah sam primjetila podjeljenost u ovom uredu. Ljudi su bili podjeljeni u skupine iako još ne znam kakve su to skupine. Arnold nije pripadao u niti jednu. Svi su me ispitivali tko sam, odakle sam i što ću ovdje raditi. Svima sam govorila isto. Jako ih je zanimala moja prošlost u Južnoj Africi.
-Dunja, idem ja do Arnolda. Glupo mi je kao novoj radnici ne upoznati se s njim.-rekla sam joj kao da tražim odobrenje.
-Kako hoćeš, Zara. On ti je težak čovjek. Možda te njegova pojava razočara.-rekla je i otkrenula se, te nastavila čavrljati s frendicama. Odlučila sam u glavi da ću to učiniti. Hodala sam pravilnim koracima prema kopirki. Vidio je da dolazim, ali kao da ga nije bilo previše briga. Kad sam došla ispred te male prostorije koju su mnogi nazivali njegovim uredom, pokucala sam i nakašljala se.
-Ovo nije liječnička ordinacija, ulaz je slobodan.- odgovorio je hrapav glas iznutra. Na tren sam se uplašila, ali nije dugo trajalo. Oprezno sam otvorila vrata.
-Dobar dan, ja sam Zara. Nova sam ovdje.- nisam ni bila svjesna svog stava.
-Na mjestu odmor!-odvalio je ovaj i podigao ruku na čelo u znak vojničkog pozdrava. Stajala sam sve u svemu kao vojnik. Ruke na leđima, lagani raskoračni stav i ravna leđa. Malo sam se nasmijala njegovoj izjavi i stala normalno.
-Reci, mala, odakle si?- rekao mi je gledajući me kroz jedva otvorene oči. Ne znam koje su bile boje jer su bile stalno tako poluzatvorene. -Super!- ,pomislih, -Sad sam još i mala.-
-Pa...dolazim iz Južne Afrike, ali nisam tamo rođena. Zapravo sam Hrvatica, a u Africi sam radila 3 godine.- odgovorila sam mu.
-Sjedi, mala.- reče mi i sjela sam. -Kako to da su i tebe tu dovukli?- prvo sam se začudila tom pitanju. I mene? Zar su dovlačili i druge ljude?
-Pa...nisam više sigurna. Mislim, dobar sam ja radnik, ali vjerojatno zato što sam se spetljala sa Kaulitzom.-odgovorila sam mu iskreno. Tako sam i mislila o svemu tome.
-Aha...volim iskrene. Obično takve "dovučenke", kako ih ja rado zovem, kao što si i ti sama kažu da je to zato što one sjajno rade. Kad ih pogledam, samo kavu piju i griju se tu u uredu, ništa ne rade. Dobra si ti, mala, dobra. Ali samo što je tvoja budućnost u ovom uredu vrlo siva. Takvi vjerni ljudi ili nemaju pravih prijatelja u ovom uredu ili imaju samo Dunju. Dunja je dobra cura. Posebno od kad se spetljala s onim dugokosim. Nemoj joj reći da sam ti ja rekao.-namignuo mi je.
-Ne brinite, već sam sve vidjela i pokopčala.- odgovorila sam mu.
-I pametna, ha? Melem za moje oči. Napokon netko normalan u ovom uredu. Nešto mi govori da ćeš biti glavna tema ovdje. Slušaj me sad što ću ti reć. Kad god budeš imala problem, slobodno dođi starom Arniju. Rado ću ti pomoći. Ionako nemam baš pametnijeg posla. A sad mi reci. Mislim da znam s kim si se spetljala. S Batmanom, jelde?- upitao je i nasmijao se.
-Batman?- pogledala sam ga upitnim pogledom.
-Ma da. Onaj u hlačama koje definitivno nisu njegov broj. Kao da ih je uzeo od moje pokojne žene. Pokoj joj duši, bila je panj.- prekrižio se. Zatim je nastavio: -Jel da je on?- ponovno je pitao.
-Je, on je. Ali to je bilo samo za jednu...pa...valjda noć, ne znam. Bilo je u avionu.- nasmijala sam se.
-Oho, u avionu. Hehehe. Vi mladi ste stvarno puknuti.- nasmijao se specifičnim smjehom. Svi se starčeki tako smiju.
-Ajde, mala, idi radi. Imaš puno posla s obzirom na to da ovdje nitko ne radi. Bježi, bježi!- odmahivao je rukom smijući se.
-Dobro, vidimo se kasnije.- nasmijala sam se i izašla van. Vratila sam se do Dunje koja mi je pokazala moj stol.
-Papirologija? Ja ću se baviti papirologijom?- raširila sam oči.
-Uhm..da! Pa ti si tajnik, zar ne?- rekla mi je Dunja, nasmijala se i ostavila me zatrpanu hrpom papira. Radila sam i radila, čitala svakakva izvješća i zvala svakojake ljude. Uključujući i Tomovog odvjetnika. 17 sati je došlo užasno brzo. -Treba mi kava- pomislila sam i u tom se trenutku na vratima pojavio Arnold sa šalicom kave u ruci.
-Mislio sam da će ti zatrebati. Nove kolege baš i ne paze na tebe, zar ne?- upitao me, toplo se nasmješio i stavio kavu na stol.
-Joj, hvala vam puno. Nemate pojma što sam u stanju napraviti za ovu kavu.- oboje smo se nasmijali i ja sam otpila veliki gutljaj.
-Čime se baviš?- sjeo je na trosjed u mom uredu.
-Sad sam trenutačno na slučaju sa stalkerima. Ovo je stvarno zatupljujuće.- nasmijala sam se.
-Još jedno u nizu Batmanovih super djela!- ponovno smo se oboje nasmijali.
-Upravo tako. Ne znam ni od kuda da počnem. Kao da nitko ništa nije ni radio prije nego sam došla. Zar sve pada na mene?- začudila sam se.
-Pa, znaš...Imam neki osjećaj da će ured oživjeti odkad si ti tu. Sigurno imaš neku ludu ideju. U svakom slučaju sretno. Trebat će ti.- izašao je i udaljio se od moje kancelarije.
-Da, znam.- rekla sam potiho otpila još jedan gutljaj kave. Vratila sam se na posao koji je očito dugo čekao.
***
-Arnolde, ja sad idem. Vi ćete zaključati?- doviknula sam Arnoldu sa izlaza. Mi smo bili zadnjih dvoje ljudi koji su ostali u uredu. Bilo je gotovo 22 sata.
-Zaključati? Ti si stvaaarno dugo u divljini! Pa zato imaju čuvare. Hehehehe!- nasmijao se. Pozdravili smo se i otišla sam. Vani je puhao gadan vjetar pa sam se iz majice kratkih rukava brzo transfrmirala u kožnu jaknu. Zakopčala sam ju i krenula niz ulicu. Dakle, stan koji su mi dodjelili je udaljen samo nekoliko ulica. Bila bih stvarno glupa kada bih se izgubila. Hamburg noću je bio jeziv. Iz svakog haustora su se čula nakašljavanja beskućnika i vidjelo se neko čudno svjetlo. Vjerojatno ona vatra kakvu često vidimo u američkim filmovima. Ma znate već, beskućnici upale vatru u onim velikim buretima i na tome se griju. Uskoro sam začula i nekakvo čudno disanje iza sebe, pa sam malo ubrzala korak. Kad sam napokon došla pred svoju zgradu i shvatila kako živim na 6 katu, a nema lifta, uvidjela sam kako bi bilo teško izgubiti ovakvu savršenu liniju kakvu sam posjedovala. Popela sam se stubama i gurnula ključ u bravu. Ovo mi je zapravo prvi susret s novim domom. Nakon kratkog razmišljanja, okrenula sam ključ i htjela ući unutra no onda se okrenuo ključ u vratima do mojih. Okrenula sam glavu i ispred mene se stvorila silueta muškarca. Upalila sam svjetlo u hodniku zgrade i vidjela ga. Bio je to visok muškarac smeđe kose i očiju. Kosa mu je bila malo dulja i imao je šiške na stranu. Trenutačno je nosio flanel crvenu košulju ispod koje se jasno isticalo mišićavo tijelo. Tamno plave široke traperice koje su očito bile iznošene kao da su govorile da nije šminker, nego obični dečko iz susjedstva. Osjećala sam kako mi je srce odjednom snažnije zakucalo.
-Bok.- spontano sam rekla.
-Ej.-rekao je. Vidjela sam kako se spremao nešto reći.
-Samo da te upozorim, prije nego išta kažeš. Ja ne govorim njemački.- nasmješila sam se.
-Ou, uredu. Iako, to i nije neki problem.- progovorio je savršenim engleskim i od mene izmami jedan, ako je to ikako bilo moguće, još veći smješak. -Znam da je ovo malo otrcano, ali imaš predivan osmijeh. I oči. Izgubio sam se u njima.- približio mi se.
-Čudno. Ja sam mislila da su smeđe. Samo smeđe.- pogledala sam ga. Iz mene je izvlačio nešto pozitivno. Činio me sretnom.
-Ja sam Mark. Mark Hertz. Živim, evo, tu.-pokazao je rukom na svoja vrata.
-Ja sam Zara...Lukin. Zara Lukin.- htio je više od samog imena. -Živim, evo, ovdje.-pokazala sam rukom na svoja vrata.
-Nova susjeda. Drago mi je što smo se upoznali. Želiš li svratiti na piće? Znam da zvuči napadno, ali ne mogu si pomoći.- pogledao je u pod. Padala sam na sramežljivce.
-Pa...može. Dobro bi mi došlo piće.- odgovorila sam i pomakla sam si pramen koji mi je padao na lice. Pustio je mene prvu. Pravi džentlmen. Ponudio me sokom od jabuke koji nam je oboma bio omiljeni. Htio je spremiti nešto za jelo nabrzinu.
-Nisam gladna, hvala. Tvoja djevojka je sigurno sretna što je uhvatila takvog tipa.- odvalila sam. Mislim kako se crvenilo na mojim obrazima vidjelo i iz Kine.
-Nemam djevojku.- provirio je iza vrata hladnjaka i nasmješio se toplo. Iz tog trenutka me trgnuo mobitel. Došla mi je poruka. Tomova. Pisalo je sljedeće: "Sorry ako te budim, ali moram nešto rasčistiti s tobom. Vidiš, ovo što je bilo između nas... Najbolje da ostane na tome. Nadam se da ovo neće utjecati na naš radni odnos. Dobro došla u Njemačku!" Wau, dugo ga je držalo. Odgovorila sam samo s "OK" i zahvalila na dobrodošlici. Odlučila sam se opustiti u ugodnoj atmosferi s Markom. Smijali smo se i zabavljali do kasno u noć. Otkrila sam da je on odvjetnik i da zastupa velike face. Također je i bogat, ali ne voli trošiti na gluposti. Ja sam mu rekla sve ono što sam o sebi znala. Saznala sam puno o njemu, kao i on o meni. Dogovorili smo se da sutra zajedno idemo na posao. Oprostili smo se uz poljubac u obraz. Napokon sam mogla vidjeti svoj stan. Otvorila sam vrata i vidjela ono što mi se baš i nije sviđalo. Dakle, zidovi su bili crvene boje, što je bilo uredu. Namještaj je uglavnom bio u starinskom stilu, što je također bilu uredu. Hodnik je bio predug za moj ukus, spavaća soba premalena, a dnevna soba preširoka. Cijeli stan je bio izobličen. Premalo svjetla je bilo u svakoj sobi. Kuhinja i dnevni boravak su bili spojeni. Odlučila sam kako ću ujutro sve pomnije analizirati jer sam sada stavrno umorna.
***
Probudila sam se s prvim cvrkutom ptica. Jutro je bilo predivno. Skuhala sam si jutarnju kavu i sjela za šank. Još uvijek sam bila u svojom omiljenom donjem dijelu pidžame. Bio je prugast u raznim bojama. Kao gornji dio uvijek sam nosila potkošulju, pa tako i ovaj put. Upalila sam TV kako bih uhvatila jutarnje vijesti. Prije toga sam zaključila kako pod hitno moram kupiti novi krevet jer je ovaj definitivno premekan za moj ukus. Zatim sam se zavalila u kožni kauč i uz šalicu kave pratila vijesti. Bilo je oko 7 sati ujutro. Začulo se zvono na vratima. -Tko bi to mogao biti?- pomislila sam i otvorila vrata. Bio je Mark.
-Hej. Došao sam po Zaru.- obratio mi se smješkom.
-Jaoj, sorry! Nisam znala da ćeš doći tako rano. Idem se ja obući i možemo krenuti. Uđi!- pozvala sam ga unutra. Ušao je i sjeo na kauč. Ja sam praktički odjurila u sobu i gurnula glavu u ormar koji sam jučer jedva jedvice natrpala stvarima. Obukla sam lepršavu kariranu suknjicu koja mi je bila malo iznad koljena, jednu crvenu majicu s printom i kosu svezala u visoki rep. Obula sam štikle u boji suknje i izašla van iz sobe. Na sve to sam obukla crni baloner.
-Što misliš? Dovoljno diskretno za posao?- okrenula sam se na jednoj nozi ispred Marka.
-Izgledaš prekrasno. Mislim...Poptuno diskretno. Hoćemo li?-stao je pored mene i savio ruku u luk.
-Može.- ugasila sam TV i uhvatila ga pod ruku. Uskoro smo se bezbrižno šetali ulicom i, korak po korak, došetali do mog ureda.
-Ja sam ovdje.- rekla sam veselo.
-Kad završavaš? Mislio sam...ako bi ti...bi li htjela da te pokupim poslije?- uhvatio me za ruku.
-Stvarno ne znam. Ovdje nitko ništa nije radio već godinama. Rado bih da idemo skupa kući, ali stvarno ne znam kad ću završiti.- odgovorila sam sjetno i spustila pogled. Dodirnuo mi je bradu i blago ju podigao prema sebi.
-Imam ja ideju. Kad završiš, nazovi me i ja ću doći po tebe.- pogledao me toplo i mirno.
-Voljela bih to. Kad ti...- tu sam zastala jer sam ugledala srebrni Audi koji se približavao zgradi. Iz njega su redom izašli Hotelovci i Stajali začuđeno gledajući u mene i Marka. Odmakla sam se od njega.
-Super. Onda ću te nazvati.- rekla sam stalno gledajući u Hotelovce. Tom je bio vidljivo bijesan. Vidjela sam kako stišće zube.
-Onda ću ti se javiti.-duhovito je rekao, oboje smo se nasmijali i zagrlili smo se. Prošetali smo još par koraka zajedno i onda se pozdravili. Veselo sam došetala do dečkiju.
-Dobro jutro!- s velikim osmjehoom sam uzviknula.
-Svako jutro!- veselo je odvratio Gustav.
-Tko je to?- pitao me Bill sa velikim osmjehom na licu.
-Moj novi susjed. Zar nije presladak? Ponudio se da me pokupi nakon posla.- Bill je sam kimao glavom na te moje riječi. Povremeno bih pogledala u Toma. S njegovog lica nisam mogla očitati neku posebnu emociju. Stvarno se ponašao kao da je od kamena.
-Hoćeš reći da smo te mi strpali u isti kavez s tim grabežljivcem?- odjednom se oglasio Tom. pogledala sam u stranu, pa u njega.
-Grabežljivac? On je samo susjed. Postajemo dobri prijatelji, to je sve.- odgovorila sam i u mom glasu moglo se očitati pravdanje.
-Ma ti si najobičnija kurvetina. Gora si nego on.- počeo se kretati prema naprijed. Bill je potrčao za njim.
-Eh, da...Sve se vraća, sve se plaća. Šteta što je njemu toliko trebalo da to nauči.- Gustav je komentirao cijelu situaciju. Georg je samo kimao glavom. Uskoro smo svi krenuli prema gore. Srce mi je tuklo kao ludo. Htjelo je iskočiti iz prsa. Što od srama, što od straha za radno mjesto nakon što sam odbacila čitav svoj život. Djelom sam se bojala da je Tom upravu. Dečki su švrljali po uredima, a ja sam iskoristila priliku i ptišla do Arnolda.
-Mala! Što ti je?- prvi uzvik je bio radostan, a nakon toga uslijedilo je uplašeno pitanje. Ustao se i pustio me da sjednem na njegovo mjesto. Ispričala sam mu sve što je bilo i počela plakati.
-Mala, nemoj zbog tog smrada plakati. Evo, sad ćemo mi to srediti. Šminka će ti se razmazati. Nemoj, Mala...- Arnoldu je bilo stalo da mene. I bio je jedan od ljudi koji su me najbolje poznavali. Neko vrijeme sam pričala s njim. Dogovorili smo se da više neću plakati i da ću se smiriti i, kako je on to rekao, pokazati Tomu što ga ide. I tako sam se vratila u svoju kancelariju.
-Napokon, već te dugo čekamo.- obratio mi se Jost, njihov menager, sjećate se njega?
-Oprostite, bio je problem s kopirkom.- rekla sam i sjela za svoj stol.
-Uglavnom. Sad smo na stalker problemu. Dakle, htjeli bismo da upoznaš Tomovog odvjetnika, tek tako da se znate. Je li to uredu?-
-Koliko sam ja čuo, njoj sve paše.- Tom je mrmljao sebi u bradu. Nisam mogla vjerovati. Boljela me svaka njegova riječ. No, trenutačno nisam bila u mogućnosti dati otkaz i on je to znao. Itekako je to koristio. Odlučila sam ne reagirati na njegove provokacije.
-Bilo bi mi drago upoznati ga.- rekla sam gledajući u Toma onim pogledom boljetijedamevišeneizazivaš.
-Super. Ovako ćemo. S obzirom na to da sam ja ovdje s autom, možeš se voziti samnom. A ako želiš, možeš s Tomom. On je dovezao svoj auto u međuvremenu.- rekao mi je David
-Ona će samnom. Moramo nešto raspraviti.- pogledao me zmijskim pogledom i, moram priznati, prilično sam se uplašila.
-Ok, vidimo se tamo!- svi smo se ustali i krenuli odvojenim putovima. Tom je hodao brzo i odlučno. Uskoro smo došli u podzemnu garažu gdje je on parkirao svoj Audi. Zvuk koji su moje potpetice proizvodile odjekivao je podzemnim prostorom. Uskoro smo dohodali do njegovog auta.
-Ulazi unutra.- ljutito mi je rekao.
-Evo, ulazim.- bila sam potpuno uplašena. Pojma nisam imala što će mi napraviti. Ne znam na što je sve bio spreman...
Post je objavljen 14.12.2009. u 13:48 sati.