Naposljetku svi nabasamo na dio puta
bez raskršća...
Dan se taman zasiveo...
Ori se slavljenička pjesma sova,
Plešu hladne vlati trave pod koracima što se vuku:
Nigdje nema suza.
Tek je kiša malo pomogla –
jer to bi tako trebalo biti!
Uvijek je moguće pronaći neke druge riječi
za rastanak.
...i izgovore za neizrečeno...
nije bilo vremena
nije bilo prigodno
nije bilo hrabrosti
nije to bio naš stil
Prebireš sada sve te albume...
Samo ne gledaj dolje.
Tamo neka bića i neke stvari...
Gledaju zbunjeno...
Čekaju da se vratiš...
Nijemo stoje na mjestu gdje si ih ostavila...
Jedini se ključić buni
što više nije ispod teglice cvijeća.
* * *
Moglo bi mi se desiti da navratim iz navike.
S osmjehom razigranog putnika i novostima iz nekih tamo sanjivih daljina;
ta rado ih stavljam na tvoj stol!
...
Sve i da me ne prene okrutna avet praznine,
znam da ću zastati...
Mjestom gdje smo učili prve korake,
ne umijemo više prolaziti sami...
Spušta se mrak.
Spoznaja.
Kamena se vrata ipak otvaraju samo s jedne strane.
Kuda to čeznu posljednje zrake djetinjstva?
Ponovno tražim onu drugu riječ za rastanak...
Ma spavaj ti mirno dalje,
bez brige, dobro znam –
na meni je red...
* * *
...to su samo kapi vremena...
Post je objavljen 13.12.2009. u 20:36 sati.