Marketing
Denis Kuljiš: Koji je datum najznačajniji u stvaranju nove Europe
Kako je nastala Europa? Pariškim ugovorom kojim je formirana Zajednica za ugljen i čelik 1951. godine? Rimskim ugovorom kojem isprva pristupa šest zemalja - Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i zemlje Beneluxa - kako se uči u školama? Ta isprava potpisana je 25. ožujka 1957. u raskošnoj renesansnoj Palači dei Conservatori na rimskom brdu Kapitol, koju je sagradio sam Michelangelo. Ovdje iznad Foruma, stajao je Jupiterov hram, u koji se nakon atentata, povukao Julije Cezar. Himna ujedinjenog kontinenta bit će Bethovenova Deveta simfonija. No, zar su Europu stvarali povijesni likovi i klasici njene civilizacije, na koje se prigodno poziva u svečanim trenucima? Nipošto. Europa je nastala zbog importa američke demokracije, a jedinstvo nacionalnih država Kontinenta u tom je povijesnom procesu sporedna stvar. Bit projekta nije jedinstvo Europe, nego njena dubinska transformacija, diskontinuitet tu je važniji od kontinuiteta. Stvaranje Europe omogućila je tek denigracija izvornih tekovina europske civilizacije – razaranje njenih tradicija i udaljavanje od državotvornog kršćanstva.
Modernu eru – sve do četrdesetih godina dvadesetog stoljeća – Europa je dočekala sa starim poretkom. U tek djelomice reformiranim monarhijama, feudalizam je opstao uz nacionalističke, autoritarne i antidemokratske masovne pokrete što su dominirali na političkoj sceni. Glavna misija im je – borba protiv komunizma i demokratskih ideja, svim sredstvima. Provodili su je fašistički pokret u Italiji, Španjolskoj i Rumunjskoj, te nacistički u Njemačkoj te razne ultradesničarske organizacije poput Action Francaise i asocijacija koje je osnivala Katolička crkva u državama liberalnih tekovina, gdje čista desnica nije uspjela uzurpirati vlast. Desnica se tako polarizira, mutirala u moderni totalitarni, odnosno reakcionarni, klerikalna i monarhistički varijetet. Ima li su isti socijalni program: ekonomski emancipiranu populaciju treba opet ustrojiti, uniformirati, masu regimentalizirati, ne dopuštajući da ostvari političku samosvijest, budući da bi to ugrozilo povlaštenu kastu – oligarhiju, koja može očivati moć jedino u autoritarnom društvu. Carevi, pape, krupni buržuji te pisci i umjetnici konzervativnog akademizma, odnosno provincijalni protagonisti različitih rasisističkih “vidovdanskih mitova” koji su se odupirali avangardi, postaju društveni protagonisti toga međuratnog razdoblja…
Zamah desničarskih pokreta omogućio je da se Europa odupre socijalističkim idejama. One su pak, kao “diktatura proletarijata”, uobličile sovjetsku državu kojoj je bio inherentan moderni imperijalizam, “izvoz revolucije”, koji je započeo invazijom Zapada – velika armija kojom su zapovijedali Tuhačevski, Budjoni i Staljin, krenula je na Varšavu, odakle je trebala nastupati prema Berlinu, Beču i Budimpešti, pa pokrenuti europsku boljševičku revoluciju u ratom iscrpljenim zemljama. Taj je Lenjinov i Staljinov trockistički pothvat osujetio maršal Pilsudiski pobjedom na Visli. U zemljama europskog “bliskog istoka” stvoreni su zatim patriotske nacionalističke diktature, predziđe Zapada, u koje se ubrajala i Aleksandrova Kraljevina Jugoslavija.
Hitler će srušiti taj europski bliskoistočni provizorij, pa su zatim formirane jaltanske države privremene “narodne demokracije”, dok su Zapad okupirali Amerikanci donijevši stvarne demokratske institucije, posvuda osim u Španjolsku, gdje je opstao domaći klerikalni fašizam.
Dobru, staru Europu tako je odnio vrag, pa ni Pio XII, najveći državnik u povijesti Crkve, koji je univerzalnu državu obećanu na nebu, počeo stvarati na zemlji, pretvarajući federaciju nacionalnih katoličkih principata, u globalnu formaciju podređenu vatikanskoj Kuriji, nije mogao zaustaviti taj povjesni proces. No, ako se demokraciji ne mogu oduprijeti konzervativne političke elite, Crkva će barem očuvati ideologiju, koja će omogućiti da se u pogodnijim prilikama opet uđe u igru.
U pedesetima započinje trijumfalni pohod američke civilizacije utemeljene na demokratizmu. Transformira se europska ekonomija s primjenom Marshallova plana. Njemačko privredno čudo, francusko privredno čudo, talijansko privredno čudo… Britanija i Francuska provode dekolonijalizaciju, pa postaju normalne demokratske države s predstavničkim domom u kojem dominiraju umjerenjačke centrističke opcije ljevice i desnice. U gradski život prodire populističke verzije američke masovne kulture koji se tako globalizira. No, da bi nastupila potrebna relaksacija i stara Europa prešla iz vojnog lagera u kompetitivno demokratsko društvo slobodnog poduzetništva, bilo je prvo potrebno otkloniti prijetnju s Istoka. To se dogodilo 25. veljače 1956., kad je Hruščov održao XX kongres KPSS i destaljinizirao sovjetski poredak.
Kongres je protekao u posve uobičajenom eksklamatornom tonu neproničnih priopćenja, a Tajni referat pročitan je tek na kraju. Delagati su se već razišli pa su neočekivano pozvani natrag, i Hruščov im je iza ponoći strovalio tu bombu. Stvar je odmah procurila na Zapad, što je vjerojatno omogućio sam Nikita Sergejevič, i poslije toga bilo je jasno: SSSR stupa u isti ciklus modernizacije, pokušat će demokratizirati društvo, a inustriju staviti u funkciju narodnog blagostanja!
Više nije bilo natrag i godinu dana kasnije stvara se u Rimu, u Palači na Kapitolu, Europska ekonomska zajednica. Ideja nacionalne države nasuprot vrijednostima globalizirane demokracije, postala je, naime, politički neodrživa u društvima gdje se vlast osvaja na općim izborima.
Nekoliko godina kasnije pada i najveći bastion konzervativizma – 11. studenog 1962. održava se u rimskoj crkvi sv. Petra II vatikanski koncil, na kojem će papa Ivan XXIII, najveći kršćanski vjerski vođa poslije Isusa Krista i Martina Luthera, pokušati iz osnova preobraziti crkvu. Kler gubi izdvojenu, feudalnu poziciju, osnova postaje “božji narod”, pa se čak i liturgija mijenja na način da se svećenik za oltarom obraća zajednici vjernika, umjesto da administrira kult klečeći pred nekakvim ikonama i predmetima navodne svetosti. Crkva se okreće novim stvarima i socijalnim pitanjima, koje je još Leon XIII navijestio u enciklici “Rerum novarum”. Interesantan čiča taj Leon – rodio se kao grof Pecci dok je Napoleon još bio na vlasti, pa istrajao do izuma automobila, a kurijom upravljao je cijelih četvrt stoljeća i crkvu preveo preko provalije što se rastvorila poslije francuske revolucije dok se u Italiji, umjesto papske, stvarala moderna liberalna država. Pecci se bavio sirotinjom i radnicima, ali ne karitativno, nego politički – osnovao je, primjerice, banku koja uz niske kamate davala zajmove ljudima slabijeg imovnog statusa, poput Muhammada Yunusa, izumitelja “mikrokredita”, koji je za istu stvar 2006. dobio Nobelovu nagradu za mir.
Proteći će četiri godine nakon koncila dok se i drug Tito, od svih najoprezniji, ne priključi europskom demokratskom procesu održavanjem IVsjednice CK SKJ 1. lipnja 1966. poznatije kao “Brionski plenum”. Tu je likvidirao Rankovića i ograničio djelokrug svoje tajne policije, jer je ona, navodno, postala previše moćna, pa usporavala razvoj socijalističke demokracije - iako se nikad prije ni poslije nije pokazalo da se bila osilila pa moć koristila za svoje ciljeve. Uvijek je bila najpouzdaniji oslonac njegova kultu ličnosti. Udbu su kompromitirali pričom da je u Titovoj spoavaćoj sobi postavila mirkofone. Ali, zašto bi se upuštala u tu budalaštinu? Ondje se sigurno ništa nije događalo - drug Tito ima je gotovo sedam banki i šećernu bolest, a s drugaricom Jovankom sigurno nije razgovarao o važnim državnim poslovima. Prvo, on je bio po činu maršal, a Jovanka – sanitetska bojnica. Drugo, drug Tito nije bio tip koji liježe u krevet s debelim snopom pisanih materijala o fantazmagoričnim zamislima druga Kardelja. Kad je odlučio promijeniti ploču, relaksirati režim, federalizirati državu, uvesti “dohodovnu” ekonomiju i slične stvari (no to otopljenje trajalo je samo pet godina), bacio je iznenada svoje najvjernije udbaške opričnike u kraj, pa uveo tolerantniju vlast, ali u dosluhu s Rusima, no bez američkih kredita - dosta konfuzna koncepcija, koja se nije održala u praksi...
Sve će se ubrzo prelomiti - krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih – ali ne samo u Jugoslaviji, nego posvuda u Europi. Veliki antiautoritarni kontrakulturni pokret dovest će u krizu samu instituciju države, što uzrokuje povratni val - obnovu konzervativnog elitizma. U SSSR-u Brežnjev je srušio Hrušova pa umjesto frižidera opet stao praviti rakete, započevši novi ciklus trke u naoružnju. Zapadnoeuropske socijaldemokrate pobijedili su kršćanski demokrati, a istočnoeropske reformiste poput Dubčeka ili Gomulke, Savke i Latinke zamijenili su partijski debelokošci poput Husaka, Giereka, Duleta Dragosavca i Draže Markovića. U Vatikanu, blaženoga Roncallija, zamijenio je pijevski Montini, pa se gotovo sve vratilo na staro: Pavao VI zgazio je jezuite koji su predvodili koncilsku reformu, a u Južnoj Americi svrstavali se uz obespravljene, umjesto uz režim koje bi ondje uspostavila CIA. Putanja te koncilske revolucije vidi se po sudbini dvojice vodećih mladih teologa koji su za Roncallija pripremali Vatikan II. Priča nalikuje filmskoj storiji s junacima iz njujorške četvrti Male Italije, od kojih jedan ode u policajce, a drugi u gangstere - Hansa Kuenga praktično je ekskomunicirao Joseph Ratzinger, dok je bio kardinal na čelu sv. Oficija, odnosno Woytiline Kongregacije za doktrinu vjere…
Današnja Europa produkt je velikog demokratskog američkog importa i silne reakacije koju se zatim dogodila posljednjih desetljeća. Europsko proširenje u Istočnu Europu poslije pada Berlinskog zida, djelovalo je pak u oba smjera – demokratske aspiracije netom oslobođenih masa pobudile su nove nade, a istodobno, ojačale su kontinentalne oligarhijske elite, povezane sad u europski kartel. Jedinstvena Europa – Europska unija – osigurala je privremeno pobjedu antidemokratskih snaga. Nadnacionlna birokracija Bruxellesa nije ustrojena po demokratskim uzusima. Ne mogu je uzdrmati nikakve pojedinačne aspiracije ni lokalni pokreti, ono što je demokratskom ozračju najsvojstvenije. Tu Tvrđavu Europu možda će poljuljati rast dalekoistočnih ekonomija, ili vječni “američki izazov” (Le defi Americaine), kad jednom završi kriza, ali nema sumnje da implozija demokratskoga u Jedinstvenu Europu, ne pruža perspektivu čovječanstvu starog kontinenta. No, i takva je Europa veličanstven, zamalo nedostižan cilj hrvatskom pred-demokratskom, balkanskom društvu divlje deregulacije i apsolutnog kaosa. Ovdje si izložen realnoj opasnosti da te ubiju gangsteri, zdravstveni sustav ili socijalni kolaps, a ne da te polagano nagriza osjećaj alijenacije… Stvari ipak treba stavljati u perspektivu!
Post je objavljen 13.12.2009. u 12:50 sati.