Marketing
Basne za velike i male: Božične priče za velike i male ...
Božić je obiteljski praznik. Praznik je to ljubavi i nade. Praznik kog svak doživljava na svoj način. I baš zato, Bocaccio će vam pokloniti dvije priče. Priče su to koja svaka za sebe, iz svog kuta i na svoj način, pronose život i radost. A vama je, baš kao i uvijek, od volje što ćete ili nećete i hoćete li il' nećete.
Čestit Božić svima, puno radosti i obilje sreće k tome. Da sami sebi načinite kako vam je nabolje i najdraže i da u toj izgradnji uspijete. I sve najbolje u Novoj godini, uz puno poštenja, rada i zarade.
Bilježim se sa štovanjem,
Meštar Bocaccio
Pelikanova mladunčad spokojno je spavala. Vidjevši to Pelikan se odluči na potragu za hranom.
Gledala sve to Zmija dobro skrivena među granama. I kad Pelikan ode stade se primicati gnijezdu. Stigavši do gnijezda, Zmija opakim blijeskom u očima započne pokolj. Otrovan ugriz za svakog mladunca i jadničci odmah padnu u smrtni san. Potom se Zmija zadovoljno vrati u svoj zaklon radujući se Pelikanovom povratku.
I zaista, nedugo potom, Pelikan se vrati i vidjevši pokolj počne plakati. Njegovo naricanje bi tako očajno da svi stanovnici šume sa njim suosjećaše.
'Kakvog li smisla sad ima moj život bez vas?' govorio je siroti Pelikan gledajući svoju ubijenu djecu.
'I ja želim umrijeti poput vas!'
I kljunom je čerupao prsa baš iznad srca. Krv se u bujici izlijevala iz rane, močeći mladunčad koju je Zmija ubila.
Al' odjednom, umirući Pelikan se prene. Njegova topla krv vratila je život njegovom potomstvu; njegova ih je ljubav uskrsnula.
I sav sretan izdahne.
Čovjeka iz Toscane preveo,
Meštar Bocaccio
Kraj godine je u mojoj obitelji poseban. Nakon šestog u prosinca moje dvorište, baš kao i čitava ulica zablistaju u raznobojnim žaruljicama. A ja, ma koliko god bilo hladno, ne propuštam ni jednu večer a da s mamom ne prođem okićenom ulicom. I tada mi se učini da žaruljice žmirkaju još jače i još radosnije.
Napokon, evo i Badnjaka ... Brat u sobu unosi bor. Namješta ga. Okreće ga lijevo pa ga okreće desno.
„E, sad mi se čini da je dobro jer je mama prestala prigovarati.“ veselo mi u prolazu namigne.
Kuglice s kutijama već su oko bora. Ja na ljestvama a mama dodaje ukrase. Prvo zvončiće a zatim zvijezdu. A tu su i trubači, mali anđelčići koji sviraju u zlatne trube. Brat i ja ih baš zato zovemo trubačima. Trubače stavljam jednog pored drugog jer oni su orkestar. Na žalost, kao i svake godine neće oni dugo biti zajedno. I već vidim kako su se zajapurili u licu znajući što ih čeka.
Kad izađu iz prašnjavih kutijica, trubači međusobno razgovaraju.
„Osjećam ugodnu toplinu dok me ove male, nježne, ručice vješaju na hladne borove grančice.“ oglasi se prvi trubač.
„Mene će opet staviti do one umišljene zvijezde“ potuži se drugi.
„A ja moram ispod onog zveckala koje ni u pola nije tako glasno kao ja!“ buni se treći.
„Da li da se oglasim i ja.“ razmišlja bijela snježna kugla „Ne želim iznad sebe trubača. Dosadnjaković će opet, po čitave noći, iznova učiti svirati i to će tako trajati čitavu noć. Grozno."
„Hmmm ..." ponovo se zamisli bijela snježna kugla „Noć će ionako proći a ujutro će one iste male ručice sve nanovo posložiti i sve će biti po starom. raštimani orkestar će opet biti zajedno a mi ostali, mi ćemo opet imati svoj vlastiti mir.“
I tako bijela snježna kugla odluči da se previše ne buni. Mjesto tog strpljivo je čekala božićno jutro.
Te me noći probudi šapat. Dolazio on iz sobe s borom. Tiho i na prstima iskradoh se bosa iz kreveta i odem vidjeti što je to ... a kad tamo ... Na vrhu bora ugledah dva mala vilenjaka. Vani je bilo hladno a oni mi gotovo u glas vele:
„Došli smo se ugrijati" pa nastave „Promrzli smo, čitavu smo noć raznosimo darove za malu djecu."
U tišini iz bora stajala sam gledajući noćno nebo posuto zvijezdama. Najednom me nešto prene. Začuh kucanje o prozor. Billa je to mama malih vilenjaka.
„Gdje ste vi zabušanti jedni." ljutila se mama „Vi se ovdje odmarate mjesto da mi pomažete! Zašto ja moram uvijek sama." ljutila se mama vilenjak.
„Dobro mama, idemo." rekoše mali vilenjaci, brže bolje se uhvate za ruke, učas skoče u saonice i radosno odlete. Na odlasku su se oba okrenula i osmjehnula mi se.
„Doviđenja, Lada, doviđenja!"
Lada je ujutro odmatala poklon ostavljen ispod bora. Kroz glavu su joj prolazile misli o čaroliji koja se zbi badnje noći. A kad napokon odmota poklon ugleda malog plišanog psića. I baš u tom trenutku učini joj se da čuje melodiju koju trubači sviraju samo za nju.
Copyright by Bocaccio, Zagreb.
(gotovo)
Post je objavljen 24.12.2009. u 19:30 sati.