Vidim te
prije nego stupim
u prostranu zdjelu staklenoga tornja.
Vidim te još dok se blago naziru
obrisi stolova, stolica,
medicinskih entuzijasta
i
smrad njihovih priča
i smijeha.
Tišina diskrecije
možda me vuče
da se nasmijem u sebi
jer pred tobom moram navući
odijelo hladne himbe.
To nije dvoličnost,
to je prevencija.
Što ako se zaljubim?
Što ako već jesam?
I onda utihnem pod ruku držeći smiraj
jednoga poljupca,
jednoga trenutka.
Što ako je to sve što ostane
nakon što tišinom nadomjestiš želju
ili si ljut jer sam
kukavički pobjegla i ovaj puta?
Katkad je tako lijepo
igrati se pogađanja:
smišljam tvoju ličnost
jer stvarnost nisam imala prilike upoznati.
Možda je zapravo nešto savršeno
utrpano
u ljušturu praznog pogleda u daljinu,
praznog ljutog pogleda u ništa. U sve.
I da ne ostane ništa,
na papiru će ostati sjena riječi
koja će svjetlucati pod neonskim svjetlom.
Znat ćeš da si nekada,
jednom,
ostavio sitnoga traga.
U tom će trenutku možda sasvim izblijedjeti
sjećanje na čupavu slamnatu pojavu
krhkih rebara
toliko natučenih prije tebe da je ubjegla iz straha,
ne iz nedostatka interesa.
Činit će se, možda,
sasvim ništavnim
jedan trenutak blijed i nevažan.
A možda će, samo možda,
okrhnuti rub tvojih trepavica
i shvatit ćeš da su neki krajevi ipak počeci.
Strepnja i slutnja,
bojim se same sebe ponekad,
zato i ne izgovaram, ne artikuliram.
Jednoga ćeš dana znati
da si ostavio sićušne tragove stopala
na mojim raširenim zjenicama.
Post je objavljen 13.12.2009. u 04:46 sati.