Mirenje ili koncilijacija (od lat. conciliare - činiti sklonim) spada u diplomatska sredstva rješavanja sporova između država. Kod mirenja pojedinac ili zbor pojedinaca (kojega su stranke sporazumno izabrale) ispituje i razmatra spor i predlaže pogodno rješenje. Značajke mirenja su:
a) rješenje koje miritelj predlaže ne mora se temeljiti na pravnoj normi, dakle ne mora se temeljiti na pravu, već miritelj može uzeti u obzir načelo pravičnosti i sva druga načela i činjenice koja nalazi shodnim,
b) stranke nisu obvezne usvojiti ponuđeno rješenje.
Upravo zato mirenje spada u diplomatska sredstva - ono se obavlja u dobroj vjeri, a miritelj ili miritelji svojim autoritetom pokušavaju naći za sve prihvatljivo rješenje. Zanimljivo je kako je na Trećoj konferenciji UN o pravu mora mirenje predviđeno kao jedan od načina rješavanja sporova o tumačenju ili u primjeni Konvencije UN o pravu mora, pa je uz Konvenciju dodan poseban Aneks IV o mirenju. Mirenje je također navedeno kao posebno sredstvo mirnog rješavanja sporova u čl. 33. Povelje Ujedinjenih naroda.
Miritelj u pravilu ispituje sporne činjenice i okolnosti kako bi donio prijedlog rješenja. Njegov prijedlog ne mora biti jedan i konačan - on, sve dok je miritelj, može ponuditi nova rješenja i nove prijedloge, a sve u cilju rješavanja nastalog spora. U međunarodnoj praksi mirenje se nije afirmiralo - od 1940. godine bilježi se manje od 10 pokušaja, od kojih nisu svi bili uspješni.
Post je objavljen 13.12.2009. u 00:46 sati.